Cijelog djetinjstva živjela sam u susjedstvu časnih sestara Služavki Malog Isusa. One se u svom samostanu u centru grada brinu o osobama s posebnim potrebama skoro sedam desetljeća.
Sjećam se kako bismo mi kao djeca rado dolazili u njihov, tada skromni dom, i družili se s njima, a koliko god je situacija za neke od njih bila teška, nekako mi se činilo da kod njih uvijek ima veselja, bez obzira na sve zdravstvene i druge životne okolnosti zbog kojih su bili tu.
Tako sam uvijek bila fascinirana s kakvom pažnjom se časne brinu o njima, posebno za osobe koje su bile nepokretne.
Danas, četiri desetljeća poslije, posjetim ih povremeno u društvu neke udruge ili organizacije koje im pomažu i rado žele s njima podijeliti svoje slobodno vrijeme.
Sve pamte
I mada ih možda vidite tek prvi put, pri sljedećem dolasku, vjerujte, neke od njih će vam zapamtiti ne samo ime, nego i datum kada ste im bili. Tako je bilo i ovaj put.
Srčani, veseli i nasmijani, koliko im to zdravlje dopušta, štićenici samostana svetog Rafaela u Solinu, koji bdije nad njima, dočekali su nas u svom dnevnom boravku u društvu časnih sestara i predstojnice samostana časne sestre Servacije Mateljan.
One bi najradije odmah bile krenule s pjesmom, jer kao što nam otkriva časna sestra Nada koja s njima vježba, često rado zajedno pjevaju ono što ih nauče.
– Da samo znate koliko vole ritam, cijeli dan bi one mogle tako pjevati i pljeskati – kazuje nam sestra Nada, dok štićenice i same žele s nama podijeliti kako im je ovdje lijepo.
– Moja cila familija je zadovoljna, lipo mi je ovde, preporodila san se – veli nam jedna od njih dok joj se pridružuje prijateljica koja je ovdje još duži niz godina, punih četrdeset i osam, kako nam je sama pobrojila.
– Lipo mi je, zadovoljna san. Navikla sam se ovde, molim se Bogu i on mi pomogne – križajući ruke potvrđuje Ikica, i nama upućujući molitve i blagoslove.
I dok mi tako razgovaramo, pojedine štićenice okupljene su za stolom, slažu igre sa slovima, brojevima, listaju žurnale s lijepim slikama…
– Iako sve one ne znaju slova, svaka aktivnost je za njih korisna radi motorike i memorije – pojašnjavaju nam sestre, kazujući kako se s njima rade i fizikalne vježbe, redovito im dolaze socijalni terapeuti, kao i fizioterapeuti iz Udruge roditelja s teškoćama u razvoju “Moje dijete” iz Solina.
Briga kao Božji dar
Svaka od njih ima i svoju dužnost, ne radi potrebe samostana, nego upravo radi njih samih, da budu uključene i aktivne, govore nam sestre, pa tako neke pomažu pospremiti krevete, neke znaju pripremiti stol za objed, dok druge pomažu sestrama pridržati ili nahraniti neku svoju prijateljicu koja je nepokretna…Trenutno imaju 19 štićenika, od čega je devet nepokretno.
U samostanu stanuje i dvadeset časnih sestara Služavki Malog Isusa, od kojih svaka ima svoja zaduženja u kući, odnosno domaćinstvu, a tri su isključivo zadužene za štićenike, sestre Beatrix, Nada i Antea.
S njima je uvijek netko, dvadeset i četiri sata, govore nam.
A, posla ima, od nabave, kuhanja, kupanja, hranjenja, oblačenja, odlaska liječniku, vježbanja… No, sve je to za njih Božji dar.
Predstojnica samostana, časna sestra Servacija, prvi put je došla u samostan kao mlada časna sestra još 1981. godine, a otprije tri godine je ponovno ovdje u Solinu.
– Veoma sam zadovoljna ovdje, a koliko vidim i oni se osjećaju tako sretno. Veliko je zadovoljstvo vidjeti ih ovako raspoložene, a onda je u nama još više poleta i ljubavi jednih prema drugima – veli nam sestra Servacija.
– Mi pripadamo Splitskoj provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su u Solin došle još 1937. godine, dok je samostan posvećen svetom Rafaelu izgrađen 1940. godine, a u novom, obnovljenom izdanju je od 2005. godine – upućuje nas u važna godišta i časna sestra Marina, koja je u ovom samostanu zadužena i za Novicijat.
– Ovo je ujedno i odgojna kuća – Novicijat, gdje radim s mladim sestrama. One ovdje budu dvije godine dok ne polože svoje zavjete, a onda ih dalje rasporede na službu – pojašnjava nam časna Marina, dodajući kako su sestre prvu djecu na skrb u Solinu primile 1951.
Djeca, a imaju 80
Od prvih dana s njima je tako i Stojan Knežević, od milja zvan Stojo, koji danas ima 68 godina.
– Mi ih još uvijek zovemo djeca, jer došli su nam većina kao maleni, a i danas su oni nama djeca, iako neki imaju i blizu 80 godina. Inače, štićenici samostana su trenutno u dobi od 25 do 80 godina – kažu sestre.
U novom obnovljenom samostanu daleko su bolji uvjeti nego nekoć. Tako danas imaju lijepo uređene sobe, blagovaonicu, dnevni boravak, lift kojim idu do kapelice na molitvu. Ako je lijepo vrijeme onda oni koji mogu idu i na svetu misu u crkvu Gospe od Otoka.
– Osim obiteljskih susreta često nas posjećuju razne solinske udruge, škole, vrtići, studenti…, a za blagdane nam dođu obavezno i gradonačelnik i župan, ne izostaje nam njihova potpora. Svi se dođu s djecom družiti, ali uvijek donesu i darove ili higijenske potrepštine, toga im nikad nije dovoljno – kažu.
Raduju se kao djeca darovima, ali još više susretima i cijeli će dan nakon nečijeg posjeta to međusobno prepričavati, otkrivaju nam sestre.
– Dođu nam i volonteri preko projekta “72 sata bez kompromisa”, borave s njima cijeli dan, izvedu ih i druže se s njima u dvorištu ili na Gospinu otoku. I mi iz samostana ponekad odemo na zajedničke izlete, naravno, s onima koji to mogu, tako smo prošle godine bili na Braču – prepričavaju nam sestre lijepe trenutke dok se “mali zbor” podigao na noge kako bi nam još nešto otpjevali za kraj posjeta.
Jer, kako bi mogli otići bez pjesme.
“Hvala za svaku dobru riječ, hvalaaaa…” – pjevaju nam nježno, pa jedni drugima požele sretan i blagoslovljen Uskrs.
– Ispunjena nam je duša i tijelo što ste došli – govori nam uto jedna od njih dok se pozdravljamo pružajući ruke u zagrljaj, pa nam uz pjesmu upućuju još molitvi i blagoslova, jer bez lijepe i dobre riječi odavde se nikad ne odlazi.
www.tomislavnews.com / Izvor: Slobodna Dalmacija
