U povodu najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, razgovarali smo sa sestrom Tomislavom Katom Ćavar, rođenom i odraslom u Tomislavgradu, a sada na službi u Zagrebu…
Razloga za razgovor sa sestrom Tomislavom je mnogo jer ona je i pjesnikinja i profesorica, i urednica, i bivša sportašica-košarkašica, i organizatorica sportskih priredbi…, a nama je povod bio sutrašnji blagdan Uskrs, pa smo s Klanjateljicom Tomislavom Katom Ćavar, a rođenoj na Ćavarovom Stanu – Tomislavgrad, razgovor i počeli pitanjem vezanim za sutrašnji blagdan.
Iza nas je korizma, vrijeme molitve, posta, obraćenja, priprave za Uskrs. Što to znači, po Vašem mišljenju i saznanju, za katoličke vjernike, kako se oni pripremaju za veliki blagdan, a što za Vas osobno znači korizma i Uskrs?
Korizma je darovano vrijeme za pripravu najvećeg otajstva naše vjere – Uskrsa! Vrijeme je to napose za življenje djela milosrđa. Svi se mi u korizmi uglavnom odlučujemo za tjelesna djela milosrđa kao što su: gladna nahraniti, žedna napojiti, bolesna pohoditi… Nekako bježimo od duhovnih djela milosrđa jer ona traže unutarnju promjenu. Nije jednostavno ni lagano uvredu oprostiti ili nepravdu strpljivo podnositi. A Bog, koji je dopustio da njegov sin Isus umre za nas, traži upravo takvu pripremu! Ta kako ćemo se susresti s Uskrslim ako se ne pripremimo za susret! Kako ćemo proslaviti Uskrs i zahvaliti Uskrslome ako nismo pripremili srce i dušu, ako se nismo izmirili s Bogom i bližnjima?
Meni osobno Uskrs je zahvalni susret s uskrslim Isusom u dubini duše, susret s Onim koji me toliko voli da za mene daje i zadnju kap svoje krvi! Pripremajući se za Uskrs, trebali bismo razmišljati na sljedeći način: Netko me toliko voli, bez obzira na moje slabosti i grijehe, da umire za mene! I ne samo da umire, nego i uskrišava kako bi mi osigurao vječnost, Nebo u zajedništvu s Njim!
Kakva je sličnost, a kakva razlika između korizme i Uskrsa iz Vašega djetinjstva na Ćavarovom Stanu, odnosno Tomislavgradu, i danas, mislimo i na duhovnu pripravu, ali i na običaje?
Život se razvija i mijenja s godinama, tako da se u življenju korizme i Uskrsa također događaju promjene! Svako mjesto ima svoje običaje, a ja sam od kuće otišla davno i živjela u više mjesta tako da sam imala priliku doživjeti slavljenje Uskrsa na više načina. No ovim putem želim naše duvanjske obitelji zamoliti da njeguju običaje jer u nama trajno živi ono što se primi u obitelji! Kad djeca odu od kuće dugo, dugo žive od onoga što su ponijeli od kuće. Meni je u korizmi uvijek pri srcu običaj koji smo njegovali u obitelji: svaku smo korizmenu večer kao obitelj pjevali Gospin plač! Zahvaljujem svojim roditeljima za takvo jedno darovano blago koje trajno živi u mojim dubinama.
Imaju li članice Družbe Klanjateljica Krvi Kristove posebnu pripravu za blagdan i u čemu se ona sastoji?
Svaka redovnička družba ima svoje osobitosti u svim važnim danima crkvene godine. Tako sestre Klanjateljice Krvi Kristove vazmeno otajstvo, Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, imaju u središtu svoga poslanja jer je naša karizma duboko ukorijenjena u to otajstvo. Gdje je mjesto Klanjateljice ako ne pod križem, tamo gdje se prolijeva Isusova Krv! Stoga Klanjateljice posebno njeguju dane Velikoga tjedna. Tada nastojimo više moliti i dublje proniknuti vrhunac Božje ljubavi, no i konkretno pomoći potrebnima u svojoj sredini kako bi i oni po našoj ljubavi mogli radosno slaviti Uskrs!
Gdje ćete i kako proslaviti blagdan Uskrsa?
Klanjateljice nastoje slaviti Uskrs u svojim zajednicama pa ću i ja ovaj Uskrs slaviti u zajednici kojoj pripadam, a to je zajednica u Zagrebu u kojoj živi i djeluje 13 Klanjateljica.
Sada kada smo „proslavili“ ovaj veliki blagdan, želimo Vas predstaviti čitateljima Tomislavnews.com iako smo sigurni da je malo onih koji nisu čuli za Vas. Lagano pitanje: od kuda dva imena, je li po krštenju, ili zavjetovanju?
Roditelji su mi na krštenju dali ime Kata, a sama sam kao redovnica uzela ime Tomislava. Tako sam u sebi stopila dvije važne spoznaje: roditeljsku ljubav i ljubav Isusa otkupitelja, koji je uza me i onda kada je moja vjera slaba, poput Tome apostola koji nije povjerovao dok nije opipao Isusove rane.
Kada ste odlučili biti časna sestra? Je li prije bila odluka, ili poziv kojemu niste odoljeli?
Nikada odluka ne može ići prije poziva. Uvijek se mora nešto osjetiti, potaknuti, kako bi se moglo odlučiti! Stoga ni ja nisam iznimka! Dakle, u Tomislavgradu sam završila osnovno i srednje školovanje, u kome sam osjetila nemir u sebi, poticaj da život založim za najdragocjenije. Dugo sam se odupirala tome zovu, jer sam imala neke svoje planove, no Božji zov bio je jači, te sam ga s nepunih 20 godina prihvatila i krenula Njegovim putem!
Komu ste prvo rekli da želite u časne i što su Vam rekli roditelji, rodbina, prijatelji?
Svoju odluku najprije sam rekla sestri Dragici, koja je 2 godine mlađa od mene, ali s kojom sam često dijelila puno toga. Mislim da je ona time bila zbunjena jer nije znala što bi mi rekla. Ne sjećam se točno njezinog odgovora, no znam da me podržala ako mislim da je to moj put. Roditelji su reagirali različito. Mama Anica nije bila baš oduševljena, no rekla mi je važnu rečenicu koja otprilike glasi ovako: „Triput promisli, jednom odriži!“ Dobro sam je razumjela i često mi ta njezina rečenica pomogne! Tata Marko nikad nije puno govorio, tako da ni tada nije bilo drukčije. No i on je izrekao nešto važno u smislu da svatko treba ići svojim putem.
Zašto Družba Klanjateljica Krvi Kristove i po čemu je ta Družba drukčija od drugih?
Svaka Družba jednako je vrijedna i važna jer Bog treba baš svaku! Svaka ima svoje mjesto u Crkvi! Stoga načelno ne mogu reći da je Družba Klanjateljica Krvi Kristove drukčija od drugih. No drukčija je za mene jer Bog me pozvao baš u nju, Bog je htio da budem Klanjateljica, ona koja će proći ovom zemljom živeći za slavu prolivene Krvi, potičući sebe i druge na što čestitije i kvalitetnije življenje jer to je jedini način da Isusu raspetome uzvratimo za bezgraničnu ljubav, ljubav koja je išla do potpunog prolijevanja krvi!
Gdje ste sve bili u službi i koje mjesto posebno pamtite i zašto?
Prve zavjete u Družbi Klanjateljica Krvi Kristove položila sam 1986., a doživotne 1991. godine. Mjesta moga poslanja ili služenja idu sljedećim redom: Bos. Aleksandrovac kod Banja Luke, Zagreb, zadarski otok Silba, Kutina, Zagreb, Prisoje, Zagreb, Kutina, Zagreb! Od svih mjesta izdvojila bih dva: Prisoje, mjesto koje s njegovim žiteljima, posebno svojim bivšim učenicima, nosim u srcu jer sam tamo stekla dragocjeno iskustvo djelovanja među domaćima, među svojima! Drugo posebno mjesto je Kutina, mjesto u koje sam se vraćala dva puta i mjesto u kome su žitelji bili tako otvoreni i dobrohotni da sam se osjećala kao kod kuće, među svojima, što je veliki dar i pomoć u radu za Boga i dragog bližnjega!
Kako je biti redovnica u metropoli, je li to teže zbog obveza nego u manjem mjestu?
Osobno više volim manja mjesta jer u njima lakše možeš zapaziti korisnost svoga rada, što svakome dobro dođe kao poticaj da čini još bolje! U Zagreb sam se vraćala u nekoliko navrata i posla ima toliko da često ni ne zapažam da sam u metropoli! Jedino to uvijek zapazim kad idem kući u Tomislavgrad, tada shvatim da sam daleko, da je taj Zagreb često životna pokora! No volim ga jer to je mjesto središte hrvatskoga čovjeka!
Sve češće se govori o krizi duhovnih zvanja, osjeća li se to i kod redovnica?
Naše vrijeme je, čini mi se, kriza u svemu i kriza za sve! Duhovni oci za krizu su uvijek govorili da je dobra jer čovjeka vraća samome sebi i potiče na vrednovanje osobnoga življenja i djelovanja! Iz tog razloga ne brinem ni za svoju, ni za tuđu, ni za opću krizu! No dužna sam konkretan odgovor na pitanje, a on glasi da su Klanjateljice također u krizi duhovnih zvanja ako se broje djevojke u formaciji. Ali ja ne bih bila ja kad i o tome ne bih razmišljala drukčije, te se usudim reći da nas Bog treba vjerne i odvažne. Ako nismo takvi, ne treba nas, stoga krizu treba iskoristiti za vraćanje na Božji put, za vjerniji hod prema Nebu! Bog je onaj koji zove, naše je živjeti po Božju!
Da Vas neka mlada djevojka upita, odnosno izrazi želju biti redovnica, što biste joj savjetovali? Je li bilo takvih prigoda?
Imala sam više situacija gdje sam razgovarala s djevojkama koje su osjećale da ih Bog zove u redovništvo. Uvijek sam imala iste riječi, a to je da dobro promisli i još se bolje pomoli kako bi zapazila je li to njezin životni put. Drugo što je važno da bude iskrena samoj sebi kako se slučajno ne bi dogodilo da u samostan ode jer bježi od nekog problema ili nečeg sličnoga. Ako ipak shvati da je to njen put, onda treba svim srcem prihvatiti Božji poziv te odvažno poći za njim bdijući nad svojim srcem i svojom molitvom.
Što mislite hoće li doći vrijeme da i redovnice prime sakrament svetoga reda?
O tome nisam nikada razmišljala jer mislim da svatko ima svoje poslanje u radu za Boga. Neke bi se službe mogle premisliti i povjeriti redovnicama, no mislim da svećenička služba treba ostati na sadašnjoj razini. Bog treba sve službe, svatko je dragocjen, stoga na tom tragu svi trebamo zastati i promisliti o svojoj ulozi u Crkvi čitajući ulomak iz 1. poslanice Korinćanima: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“
Bili ste aktivna i dobra košarkašica u prijeratnom Košarkaškom klubu u Tomislavgradu pa je nekako bilo prije očekivati uspješnu košarkašicu i recimo, profesoricu tjelesnog, nego Klanjateljicu i kasnije profesoricu hrvatskog jezika?
I ja sam samu sebe često zamišljala kao košarkašicu, no čudesni su Božji putevi! Kad On zove i kad je njegov poziv jasan, onda se sve ostavlja! Tako meni nije bilo teško ostaviti košarku i poći u Klanjateljice! No košarka je i danas moja ljubav te sam donedavno, dok me zdravlje služilo, znala odigrati poneku utakmicu s prijateljima. Što se tiče zvanja profesorice hrvatskoga jezika napominjem da je to bila moja druga ljubav: košarka pa hrvatski jezik! Dragi Bog sve je čudesno vodio tako da sam bila i košarkašica, a sad sam kao Klanjateljica profesorica hrvatskoga jezika! Pa neka netko onda kaže da je Bogu nešto nemoguće!
Iskreno, ja Vas najviše poznajem po Vašim pjesmama jer ste pjesnikinja s dvije objavljene knjige: zbirke poezije „Biljeg krvi“ (1995.) i knjigu pjesama i promišljanja „ Ljubav nikad ne prestaje“ (2011.). Kada ste počeli pisati poeziju?
Pjesme pišem od malena, još od osnovne škole. Prva nagrada koju sam dobila, isključujući košarku, bila je nagrada za pjesmu. Naš fra Filip Sučić u svoje je vrijeme znao potaknuti, to se danas kaže raspisati natječaj, za pjesmu i priču. Tako je bilo i tom zgodom te sam ja za svoju pjesmu dobila životopis sv. Maksimilijana Kolbea. Ovim putem potičem sve koji imaju smisla za lijepo i plemenito, bez obzira o čemu se radi, da iskoriste primljene talente! Nemojmo dopustiti da to bude zakopano blago!
Vaša poezija je uglavnom duhovnog sadržaja, iako je teško reći za bilo koju poeziju da nije duhovna, proizvod duha, no Vaše pjesme, ili većina njih, čini mi se, imaju izvor u evanđelju, u božanskom?
U pravu ste kad kažete da su moje pjesme uglavnom duhovnoga sadržaja, no to nije nikakvo čudo kad moje pjesme nastaju u susretu ili razgovoru s Bogom o događanjima u sebi i oko sebe! Uz to nije loše napomenuti kako je Bog najbolji prijatelj, onaj s kojim možeš razgovarati o svemu! Tako su moje pjesme zapravo razgovori s Prijateljem!
Je li Vam netko bio uzor, odnosno koje pjesnike volite, čitate i imate li uopće vremena za knjigu?
U ovom užurbanom vremenu nažalost nemam dovoljno vremena za knjigu, ali ako ga ipak malo pronađem volim čitati Matoša, Sidu Košutić, A. B. Šimića, Cesarića… Volim književnike jasnih stavova i pogleda, one koji nose životnu poruku!
Jeste li pisali prozu?
Napisala sam par priča za svoga bratića Marka i bratanu Ivanu. Njih dvoje sa svojom otvorenošću potakli su me da napišem priče za njih! Napisala sam i nekoliko meditacija, za prigodne molitvene trenutke, a sve ostalo su pjesme!
Pamtite li neku posebnu pohvalu Vašim pjesmama koja Vas je nadahnula za daljnje pisanje?
Ja pišem za svoju dušu! Kako sam već rekla, pjesma je moj razgovor s Prijateljem! Stoga ne posvećujem pozornost nečijim pohvalama iako je bilo i takvih trenutaka.
Što sada pripremate za objaviti?
Ne mogu Vam odgovoriti na pitanje jer nikad ne pišem da bi to ugledalo svjetlo dana! Moje je zapažati, osluškivati i pisati, a Božje je potaknuti da se nešto pripremi za objavljivanje!
Vi ste prije dvije godine inicirali i uspješno organizirali Prve sportske igre redovnica. Kako je to prihvaćeno u redovničkim krugovima, a kako među vjernicima?
Možda mi je mana to što sam nekadašnja košarkašica, te stoga drukčije gledam na sportske aktivnosti redovnica! No slijedila sam poticaje Duha te se odvažila organizirati Prve sportske igre redovnica, što mi je posebno drago! Reakcije su bile očekivane – različite, od onih da nisam normalna do onih da je to neprimjereno itd. Iskreno rečeno na Igre su bolje gledali vjernici laici, nego Bogu posvećene osobe! Vjernici su bili oduševljeni i zahvalni za takvo nešto. Njih 50-tak družilo se, navijalo i pjevalo s 50 redovnica različitih družbi. Upravo su mi vjernici laici poticaj da razmišljam o pripremi sljedećih Igara! Zahvalna sam Bogu za takvo iskustvo i poticaje jer mislim da trebamo upotrijebiti sve darove da druge približimo Bogu!
Urednica ste i časopisa Zajedništvo. Kakav je to časopis i jeste li se bavili i novinarskim radom?
Zajedništvo je interni časopis Klanjateljica Krvi Kristove, koji je dugo izlazio 4 puta godišnje, nakon toga se prešlo na 2 puta, a nažalost zbog moje prezauzetosti nije izišao već dvije godine! Zajedništvo donosi događanja iz rada Klanjateljica Krvi Kristove i njihovih suradnika. Što se tiče novinarskog rada mogu reći da sam ponekad za našu web stranicu ili časopis znala pripremiti reportažu ili vijest o nekom događaju, ali ništa drugo.
Profesorica ste hrvatskoga jezika. Predajete li u nekoj školi ili…?
Hrvatski jezik predavala sam u Prisoju i Kutini, a sad ga predajem u OŠ Mate Lovraka u Zagrebu. No zdravlje me nije slušalo te sam operirala kralježnicu, zbog čega sam na bolovanju.
Nabrojih nekoliko Vaših djelatnosti. Kako uspijete „stići na sve strane“, kako izgleda Vaš obični radni dan?
Zbilja imam puno aktivnosti i sama se često pitam kako sve stignem! No Bog mi je sto puta pokazao kako se može puno toga napraviti ako se računa na Njega! Također me je naučio da je dobro planirati, ali da trebam biti sretna ako ostvarim 50% planiranoga, što mi jako pomaže u trenucima kad mi se čini da zbog obveza gubim tlo pod nogama! Što se tiče moga običnoga dana, rijetko se dogodi! Kad se dogodi, to je doista običan dan, koji traje od 6,15 do 22,00 sata i koji je satkan od osobne i zajedničke molitve, svete mise, dnevnih zaduženja i zajedničkih obroka. Tako nekako izgleda taj „obični“ dan!
Koliko često dolazite u Tomislavgrad? S godinama i udaljenošću slabi li ta vezanost za rodno mjesto ili jača?
U Tomislavgrad nažalost dolazim rijetko, otprilike dva puta godišnje. Razlog tomu su obveze, ali i udaljenosti. Nisam više tako mlada da bez problema izdržim dugu vožnju do Tomislavgrada. No moje srce svakodnevno je s vama, redovito pratim naše duvanjske portale i zahvalna sam svima za brigu oko njih jer puno znače nama koji smo daleko od rodnoga kraja.
Na kraju, zahvaljujemo na odvojenom vremenu, čestitamo Vam Uskrs, da ga provedete u zdravlju i radosnom ozračju, a Vi, posredstvom našega vrlo čitanog portala, možete čestitati našim čitateljima, posebno Duvnjacima?
Hvala na čestitkama i lijepim željama. Hvala na pozivu da ovim putem mogu upravo za Uskrs biti sa svima vama u dragom Tomislavgradu. Svim dragim Duvanjkama i Duvnjacima želim sretan Uskrs sa željom da u nama gori srce na Božju riječ, da prihvatimo poticaje Duha, da se više volimo i da jedni za druge molimo! Životom prihvatimo Isusa spasitelja te nastojmo svakom danu darovati barem mrvicu svoje čovječnosti, svoje ljubavi i dobrote, kako bismo se mogli nadati da nas Nebo čeka. Ne zaboravimo da se ono ostvaruje na zemlji, život s Vječnim osiguran je ako zemljom prolazimo čineći dobro! U nadi da ćemo svojim bližnjima darovati više ljubavi i dobrote svima želim SRETAN USKRS!
***************************************************
ZNAŠ DA ĆU…
Znaš da ću te svaki dan izdati bezbroj puta
a opet ne odustaješ od mene!
I danas si samovao
srcem i pogledom tražio me
a ja sam bila tamo negdje..
Znaš Isuse
posla je previše a nas premalo…
Opet ti lažem!
Opet te izdajem!
Nećeš radnika u meni!!!
I nećeš ti uspješna posla
bez Božjega blagoslova!
Noć je i vratila sam se
promrzla od samoće
i prazne nespokojne duše
a tebe ni to ne smeta!
Ne upućuješ nijednu riječ prijekora
samo veliš
okrijepi se
jer i tebi će se dogoditi dani samovanja
iščekivanja i tjeskoba!
Opet ne odustaješ
nego me pripremaš za život
bezbrojnih izdaja
upornih traženja
ustrajnih opraštanja
i neodustajanja od sebe i drugoga!
Znaš da ću…
Znam da ćeš!
To je put koji vodi nebu!
(Autorica : Tomislava Kata Ćavar)
www.tomislavnews.com
