Uz iskrene čestitke kolegama na Radiju Tomislavgrad, donosimo priču novinara RTG Stipe Ćurčića-Ćipe, koji jest „otrovan“ radijskim eterom i što je još bolje-truje i druge!
REDAKCIJA:
Jutro, kava, cigareta i uobičajeno površna priprema za poslijepodnevnu smjenu… Pokušavam se usredotočiti na priču koju posvećujem rođendanu Radija Tomislavgrad. Pitam se, kako pisati o svojim kolegicama i kolegama, o našem zajedničkom poslu, o problemima s kojima se svakodnevno susrećemo, kako uopće pisati o stvarima i pojavama gdje je nemoguće biti objektivan?
„…Kao zlatno svjetlo nebeskim visinama, plovi ljubav na valnim duljinama…“ – pijevno poteče moj misaoni slap.
Kišnoga dana, 18. u svibnju 1992. godine, dok su na horizontu grmjeli topovi, jedan glas, zagledan u kamen od hrvatskih pismena, u ime sv. Trojstva reče: „Ovdje Duvanjski radio, Radio Tomislavgrad“. Uznosito i gromko odjekuju koračnice, pozdravi braniteljima na prvoj crti i sjetno blagi lahor piri iznad sedam gora i polja makova o mrtvoj satniji duvanjske mladosti, koja se danas spominje samo u posebnim prigodama i po najlicemjernijim protokolima.
„Moraš li baš svaku svoju priču natopiti patetičnom kišom?“ – upita me glas jednog od prvih i možda najboljih radijskih novinara. Šutim i primjećujem da mu u rukama šušte dva neutralna svežnja recikliranog, smrdljivog papira i ponuda za klađenje.
„Bog kolege“ – kaže baršunasto-plavi glas. Očekujem da njezini prsti, brzinom svjetlosti skladno zaplešu tipkovnicom ispred računalnog zaslona. Ali ne, ona oduševljeno kaže: „Imam emisiju u povodu 17. rođendana naše kuće. Hoćeš li poslušati?“
„Možda!“ – rekoh.
STUDIO:
Jedan drhtav glas trudi se biti služben u svojim prisjećanjima na proteklih 17 godina i zahvaljuje svima koji su na bilo koji način doprinijeli da ovaj radio nastane i opstane…
Maleni se škripavi brod ljulja na valovima popriličnog beznađa. Dio sam posade tužnih lica, očiju uprtih u plave daljine…
„Naša budućnost“ – nastavlja drhtavi glas – „ovisi o našem osnivaču, upravnim tijelima i direktoru s direktorskim brigama“.
Prvi urednik veli junački: „Radio je nastao kada je bilo „biti il′ ne biti“ i na strašnom mjestu postojati“ … I slušati „rock and roll“ iz kasnih šezdesetih minuloga stoljeća.
Dubokim glasom poručuje jedan novinar: „Pa vi i niste tako loši kako vam se ponekad čini“.
Jedan svećenik hvali naš odnos prema sv. materi Crkvi i usput nas žali zbog materijalnih i drugih poteškoća.
Novinarka s dugim radnim iskustvom kaže: „Prije sam vas slušala, a sad vas ne slušam“.
Thompson: „Zmija me za srce ugrizla…“
„Jadna zmija!“ – kažem ja.
Prvi načelnik bivši, drugi bivši, treći bivši i sadašnji načelnik…
Prisjećam se predizbornih obećanja uz glazbu i pompu i već vidim greben stvarnosti o koji ćemo se razbiti.
Pa zapjeva Mate: „Herceg-Bosno u srcu te nosim“… ja, prvi bivši načelnik i još neki.
I opet sam na malom škripavom brodu.
„Kopno, kopno!“ – povika glasnogovornik u hladnu izmaglicu.
Stigli smo u Ognjenu zemlju. Nema više nikakvih iluzija.
Sve naprasno prekide bezazleni smijeh iz susjednog ureda, meni tako dragih kolegica. Varijacije na teme: računi, pijačne cijene, kućno pospremanje, recepti i lijekovi.
REŽIJA I HODNIK
Uvijek sam s teškoćom otvarao rešetkasta vrata ulazeći u taj zagonetni prostor, gdje se ne „reži“ na ljude s druge strane stakla i ne „reže“ ih se oštrim pogledima. Ja sam u svakom slučaju privilegiran, jer moje bijede i očite nedostatke, dobri dečki uvijek pokrivaju plaštom ljubavi i razumijevanja.
Na hodniku pitam baršunasto-plavi glas: „Jesi li zadovoljna s emisijom“?
A ona kaže: „Pa, moglo bi se reći. Ali znaš, dok sam bila u studiju, u duhu sam osjećala prisutnost svih onih koji su nekada ovdje radili kao i onih koji su trenutno tu. Nego pustimo to. Kad ću ja napisati vijesti i kada ćeš ti dovršiti članak?“
Treperavim prstima uplovi u tipkovnicu ispred računalnog zaslona, što znači da je za nju svaka priča završena.
REDAKCIJA:
Koraci najaviše trenutke za koje ništa na svijetu ne bih dao.
„Bog, kako ste?“ – reče. Mobitel ostavi na jedan stol, torbicu na drugi, a ključeve… ta naći će ih nekako tijekom dana. Prepuštam se toj blagoj prisutnosti, okruženoj malim ružičastim snovima, svjestan da ovu priču nikako ne bih mogao dovršiti bez njezinih ozbiljnih ruku.
Ovdje smo se okupili svi mi „otrovani” radijskim eterom. I što bih još mogao napisati? Možda to da je sutra novi dan, da ću raditi jutarnju smjenu i da ću svojim dragim slušateljima i još dražim slušateljicama po tko zna koji put reći: „Danas je blagdan svjetla, kao i jučer, kao i sutra…“
Stipe Ćurčić-Ćipa/RTG/TN
