Uz 30. obljetnici početka borbi na kupreško-tomislavgradskom bojištu, ožive tužna sjećanja, probude se emocije, nemir se useli u sve oni koji su živi, a koji su preživjeli ove teške dane. Najteže je onima koji su u tim teškim borbama, krvavom ratu, izgubili svoje najmilije.
Kod nekih ovo sjećanje blijedi, neki tada nisu bili ni rođeni ili su bili mali za sjećanje, a mnogi odrasli, zbog ratnih trauma teško doživljavaju ratne strahote iz Ukrajine. Mali je broj onih koji bi mogli s odmakom od 30 godina sjetiti se i podsjetite druge na početak borbi na kupreško-tomislavgradskom bojištu, zato iz “Ratnih zapisi iz Tomislavgrada” objavljujemo zapise duvanjske pjesnikinje i novinarke Ljube Đikić tri dana uoči početka rata na kupreško-tomislavgradskom bojištu, dakle, 30. i 31. ožujka, 1992. godine, te 1. i 2. travnja, iste godine.
Zapisi koje donosimo prepisani su iz rokovnika, iz bilježnica, s papira, na kojima su pisani u ratu. Mnogi su ove zapise pročitali istoga dana kada su zapisani, a većini osoba mlađih od 40-tak godina, ovo će, vjerojatno, biti prvi put čitati autentična, dakle, ne izmišljena, ne uljepšana niti naknadno zapisivana, dotjerivana i uređivana, ratna svjedočenja s ovih prostora.
DNEVNIK IZ TOMISLAVGRADA: Posjeta Kupreškoj visoravni uoči ratnih zbivanja
30. i 31. ožujaka, 1992.
Spustila se gusta magla
Već je četiri mjeseca kako, zbog osobne obiteljske tragedije, ne izlazim iz kuće. Ništa ne radim, ništa ne pišem, ništa me ne zanima. Samo novine, knjige, što god mi dođe do ruku, čitam. Čitam dan i noć, ne razmišljam o onomu što čitam, više je to mehaničko i čitanje i listanje. Četiri mjeseca, kažu, depresije od šoka, i ne vidim joj kraj. Moj kontakt s izvanjskim svijetom, s rodbinom, prijateljima, kolegama…uglavnom je telefonski, svodi se na par rečenica. Živim u bunilu ili kao u bunilu. Stvaran je, gotovo opipljiv, samo strah za budućnost moje maloljetne djece, mojih sinova. Ne mogu se pomiriti s grubom stvarnošću da sam samohrana majka.
Čitam i čujem da se na Kupresu događa nešto neobično, a očekivano. Pred rat? Iseljavanje, teško vrijeme pred onim što se očekuje. Počelo je s barikadama, balvanima, ubojstvom. Kod Gornjeg Malovana ubijen je mesar iz Imotskog. Zašto su kupreški Srbi na barikadi u Malovanu ubili ovoga čovjeka nitko ne zna, ali je vijest odjeknula prijeteći za sve eventualne putnike prema Kupresu.
Iznenađujući samu sebe, u trenutku odlučujem krenuti prema Kupresu, rano ujutro, 30. ožujka. U pratnji dvojice prijatelja, uz legitimiranje na dva mjesta, iznad Šujice i ispod Malovana, bez većih problema stižem u Kupres. Grad kakvog ne poznajem, a priznajem nisam često dolazila u Kupres. Sve trgovine i kafići su zatvoreni. Rijetki ljudi promiču ulicom, sugovornika je nemoguće naći. Žene i djeca kupreških Srba organizirano se sele, putuju, kažu, u Banjaluku, Novi Sad, Beograd…Zašto? Nema odgovora! Hrvati i muslimani su uznemireni, iz iskustva u Hrvatskoj pretpostavljaju da nije dobro. Bezuspješno tražim kolegicu, jedinu kuprešku novinarku, početnicu u tom poslu, mladu Ivanku Čolić. Tri sata hodanja, zastajkivanja i zapitkivanja rijetkih prolaznika po Kupresu, nisu dali odgovor na moje pitanje: što se događa u Kupresu?
No, ovaj izlet u Kupres za mene je imao veliko značenje. Depresija je popustila, kao da sam ponovno progledala. Pišem reportažu s ovoga putovanja, rečenice mi, čini se, imaju smisla. Urednik u Večernjem listu me hrabri: „Piši, samo piši, ti moraš pisati, pa ovo je super, i sutra se javi!“.
Drugi me , također, hrabre, pa sama sebi zapovijedam: Piši, samo piši, možda je u pisanju tvoj spas!
SRIJEDA, 1. travnja, 1992.
Dr. Josip Perić: “Ako jugoarmija dođe na Kupres, rat se neće moći izbjeći!”
Neki čudan nemir, iščekivanja i vijesti s Kupresa, polako se uvlače i u žitelje Tomislavgrada. Potiho se govori o mogućim sukobima, a strah se može, gotovo, nožem rezati. Malo se razgovara, ulice opuste u noćnim satima, strah se vidi u svakom oku. Srbi ispod Malovana danas ne propuštaju ni vozila, ni putnike, pronio se glas.
Do kada će trajati ovaj napeti mir? Postoji li mogućnost oružane borbe na Kupresu, pitam dr. Josipa Perića, predsjednika HDZ Tomislavgrada, koji se vratio s pregovora s čelnicima kupreškog ogranka Srpske demokratske stranke.
„Pokušali smo i pokušavamo s vodstvom SDS Kupresa pregovarati o načinu prevladavanja ovog napetog stanja. Danas smo shvatili da nikakvi pregovori s njima ne vrijede. Na Kupresu neće biti oružanih borbi, iako sve upućuje na to, ako ovdje ne dođe jugoarmija. Čim jedno vozilo ili vojnik te armije dođe u Kupres, rat se, nažalost, neće moći izbjeći! Tražili smo, zato, jamstvo od kupreških Srba da ovdje neće doći „JNA“, jer to je uvjet za mir na ovim prostorima. Međutim, znakovito je da kupreški Srbi neće o tome ni razgovarati, neće za to čuti, pa je očito da oni čekaju baš tu armiju, koja će, kako oni kažu, osloboditi Kupres. Takvo „oslobađanje“ Kupreške visoravni mi Hrvati ne možemo gledati sklopljenih ruku“, odgovara mi dr. Perić.
Sutra: Spušta se noć zlokobne slutnje
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić “Ratni zapisi iz Tomislavgrada”
