Duvnjaci su ga zvali Vrgo, Francuzi Virgil, a on je bio grafičar svjetskoga glasa…O stricu Virgiliju priča njegov bratić Ivan-Ikan Nevistić
TISUĆE PLOČA UGRAVIRANIH U ZEBNJI…
Nevjestićev životopis gotovo da slijedi paradigmu mnogih ljudi iz
njegova kraja koji su trbuhom za kruhom krenuli u svijet da se više
nikad ne bi vratili. Ipak, njegov poriv za odlaskom nije
egzistencijalno motiviran. Njegove su potrebe, kako ih je sam
definirao, bile posve drugačije naravi, što potvrđuju kasniji
dnevnički zapisi: „Nekoliko tisuća ploča ugraviranih u zebnji i
potrebi da što dalje budem od okoline, da se što više približim onim
meteorima od kojih smo nastali…“
U najranijoj mladosti Nevjestić se zaputio samotnjačkim putem, od
kojega nikad nije odstupio, u težnji za iskazivanjem svoje umjetničke
istine.
Upravo otvorena izložba:“Dnevnici snoviđenja“ u Muzeju za umjetnost i
obrt samo je početak promocije ostavštine svjetski poznatog majstora
grafike Virgilija Nevjestića (rođenog u selu Kolu kraj Duvna, 1935. godine),
koji je 2009. godine preminuo u Parizu i svoju golemu umjetničku
baštinu ostavio u zavjet nećaku Ivanu Nevistiću.
– Pred nama je puno posla, baš kao što je stric i predvidio,
svjestan golemih razmjera svoje umjetničke produkcije. Postav
„Dnevnika snoviđenja“, autorska je koncepcija ravnatelja MUO-a
Miroslava Gašparovića i tek je manji dio onoga što je ostalo u
njegovom pariškom atelijeru, a što smo prenijeli u Zagreb. Lavovski
dio posla – kategorizaciju i popisivanje ostavštine – odradila je
kustosica Iva Meštrović-objašnjava Nevistić i nastavlja:
– Predstoji nam u doglednoj budućnosti izložba Virgilijevih
crtaćih blokova s nizom vrijednih zapisa i krokija, potom treba izdati
zbirku pjesama iz njegovog zaostalog poetskog opusa koji je potpuno
zapostavljen. Ogroman će posao biti prokrčiti njegove dnevničke zapise
koje je vodio od pedesetih godina prošloga stoljeća, još kao
srednjoškolac, pa sve do svojih posljednjih dana – pripovijeda
Nevistić o dugoročnim planovima za promidžbu naslijeđene ostavštine,
kojom se zbog umjetničke vrijednosti i enormnog opsega predano bavi
cijela njegova obitelj.
{gallery}ikan{/gallery}
Kreativni kaos
-Najčešće, nakon smrti umjetnika, atelijer i sve ono što ga
sačinjava, umire s njim. Sve ono što je umjetnik stvorio, sakupio, sve
ono što je sačinjavalo njegov život nestaje. Gubi se u praznini koja
se otvara njegovom smrću. Tek ponekad okolnosti dopuštaju da se taj
prostor, ili duh tog prostora, a time i duh samog umjetnika, sačuva.
U slučaju atelijera Virgilija Nevjestića nije bilo moguće očuvati
posvećenost samog prostora i mjesta – atelijer dobiven od države 1971.
vraćen je nakon smrti umjetnika. No, zahvaljujući Nevjestićevoj
obitelji sačuvana je srž, sačuvan je cjelokupan sadržaj i duh tog
atelijera sa svim stvarima, važnim i nevažnim, koje su gotovo četiri
desetljeća sačinjavale život ovog jedinstvenog umjetnika. Štoviše,
vraćen je u domovinu, te je time u još većoj mjeri postao važnom
umjetničkom činjenicom hrvatskoga kulturnog prostora – naglašava
Miroslav Gašparović važnost opusa ovog grafičkoga genija.
Kreativni kaos umjetnikovog atelijera kuriozitet je izložbe
„Dnevnici snoviđenja“ jer osim tristotinjak izloženih grafika, crteža,
ulja na platnu, pastela, akvarela i keramike, posjetitelji će do 18.
svibnja moći vidjeti vrijedne predmete Nevjestićeve memorabilije –
primjerice, šešir koji mu je darovala Nerudina ljubavnica, fotelju za
meditiranje, zbirku alata, štafelaje i kistove, staru grafičku prešu,
dar obitelji supruge Danielle Brikar.
– Atelijer umjetnika posvećeno je mjesto. To nije običan radni
prostor, već je podjednako mjesto samoće i susreta, mukotrpnog rada i
zadovoljstva, razočaranja i ushićenja, sumnji i razrješenja. Prostor u
kojemu ono unutrašnje umjetnika izbija van.
Atelijer Virgilija Nevjestića na Boulevard Saint Jacques 28., preko
puta pariškog zatvora, bio je jedno takvo čudesno mjesto događanja
umjetnosti. Prostor u kojemu je nastao fascinantan opus jednog od
najvećih majstora grafičke umjetnosti dvadesetog stoljeća. Iako bi se,
u ovom konkretnom slučaju, uvjetno moglo reći da je cijeli Pariz bio
njegov atelijer, jer je Nevjestić šetao tim gradom s bakrenom pločom u
ruci, urezujući svoje impresije na licu mjesta, da bi ih do kraja
artikulirao u svom atelijeru – ističe Gašparović.
Domaćica i vrtlar
– Nigdje nije išao bez olovke, notesa, igle i ploče, potvrđuje i
Ivan Nevistić, a svakoga je dana radio, često i po 15 sati. Govorio je da
je dan u kojemu ništa nije napravio – izgubljen dan. Uz sve to nije
propuštao odlaziti u kazalište, kino ili na književne večeri. Bio je
umjetnik u pravom smislu riječi.
Njegovo intelektualno okruženje u Zagrebu činili su violinist
Tonko Ninić, slikar i grafičar Pero Maruna, pjesnici Dragutin
Tadijanović, Boris Maruna, Željko Sabol i Zlatko Tomičić, a u Parizu
se među ostalima družio sa Samuelom Beckettom, Andréom de Richaudom i
Pablom Nerudom. Materijalna strana nije ga puno zanimala. Većinu je
novaca od brojnih nagrada uložio u alate za rad. Kupio je grafičku
prešu u vrijednosti >>mercedesa<< i otplaćivao ju je godinama. Zavjetovao ju je svojim studentima.
Grafički stroj iz 18. Stoljeća, koji se može vidjeti u MUO-u, dar je
Brikarovih koji, kao aristokratska lionska obitelj, nisu bili
oduševljeni što se Danielle udaje za siromašnog hercegovačkog
umjetnika.
– Danielle je bila Virgiliju velika podrška. Nakon što ga je
upoznala napustila je svoj posao pedagoginje i posvetila se njegovoj
karijeri. Odbacila je lagodan život i u početku živjela s Virgilijem
radeći kao domaćica u jednoj obitelji u kojoj je on zarađivao kao
vrtlar. Prošli su svašta zajedno. Stric je bio izgubljen nakon njezine
smrti 2003. godine – priča Nevistić, sjećajući se Danielle Brikar kao
velike poznavateljice hrvatske kulture i povijesti.
Samotnjački put
Nevjestićevu samotničku notu, introvertiranost imanentnu umjetniku,
možda ponajbolje ocrtava Gašparovićev citat iz kataloga izložbe.
– Virgilije Nevjestić rođen je u Kolu kod Duvna. Njegov životopis
gotovo da slijedi paradigmu mnogih ljudi iz njegova kraja koji su
trbuhom za kruhom krenuli u svijet da se više nikad ne bi vratili. Pa
ipak, unatoč njegovom skromnom podrijetlu, Nevjestićev poriv za
odlaskom nije egzistencijalno motiviran. Jer, njegove su potrebe, kako
ih je sam definirao, bile posve drugačije naravi, što potvrđuju
kasniji dnevnički zapisi: „Nekoliko tisuća ploča ugraviranih u zebnji
i potrebi da što dalje budem od okoline, da se što više približim onim
meteorima od kojih smo nastali – sve je samo još početak beskonačnosti
iz koje će granuti svjetlost…“
Već u najranijoj mladosti zaputio se samotnjačkim putem, od kojega
nikad nije odstupio, u težnji za iskazivanjem svoje umjetničke istine.
U jednom je razgovoru Virgil, kako su ga Francuzi zvali, kazao:
„Konzervativan je onaj čovjek koji se nikad nije maknuo od stope
zemlje na kojoj je rođen; avangardan čovjek, međutim, zaboravlja gdje
je rođen“.
Nevjestić se niti s jednim nije poistovjetio već je, kako to kaže
Gašparović, ostao u međuprostoru (za koji se uostalom sam
opredijelio), određen samim sobom, a ne kritičarskim kategorizacijama.
Umjetnička samozatajnost i ne podilaženje kritičarskoj sceni, možda su
Nevjestića stajala neadekvatne svjetske priznatosti, no, kako to biva
s umjetnicima, istinsko priznanje i zaslužena valorizacija njegova
opusa sustići će ga u vječnosti, baš kao što su vječne i njegove
„zebnjom otisnute grafike“ što ih je ostavio u baštinu pokoljenjima
iskrenih štovatelja.
Novi list/ TN : Sandra SABOVLJEV/ Foto: Snimio Davor KOVAČEVIĆ
