Kaže mi jučer jedan mali nakon prvog dana nastave – „Muka mi je bona od ove škole. Imaš tatine sinove i nas jadnike. Nema pravog prijatelja i prave zajebancije. Muka, kažem ti. Ko će ih gledat godinu dana…“
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Kako jebemu? U prvom razredu bilo nas je četrdeset i dvoje tamo u učionici podno Huma, u zelenilu mostarskih lipa, u učionici na čija su vrata legendarni Petar Begić i Leon Budimir iz Posušja vječito kasneći kucali i pitali:
– “Moremo li unić?”
Na što bi Stanka, divna dama, profesorica hrvatskog jezika i kasnije našeg života hladno odgovorila: – „Bogami nemerete!“
Već prvi tjedan škole sazvan je roditeljski sastanak, jer smo domara s prozora drugog kata pogodili pernicom. I to ne bilo kakvom, nego pernicom punom metalnih nožića svih oblika i vrsta. A pošto smo bili zubotehničari, imali smo takve artiljerije na bacanje, ubit čovjeka bio nam je lagan zadatak. Kažem bili zubotehničari, jer se na žalost bliže svojte i tetaka koje su sanjale da zgrćemo brzu paru na račun tuđih zubala tek dvoje-troje nas danas bavi tim poslom.
Kasnije su skontali da je 42 zajebana brojka kad imaš u istoj prostoriji takve budale, pa su nas podjelili u dva razreda i tako načinili neopisivu grešku.Jer su stvorili najbolju ekipu, 22 luđaka, šareno klupko programirano samo za dernek, ekipu koju su činili – Škutori “roga mi”, Vozari “krvi mi”, Čapljinske đake, Mostarci “maaajkemi”, te pokoji divni Bosančeros tipa – Daaaamir, Uskoplje.
I sad se sjećam kako je Žužina mater rekla šokirano i potpuno užasnuto kad je prvi put vidjela našeg razrednika Mišu: „Ovaj je čovjek luđi od vas!“ A Mišone je bio brko koji je ličio na Super Marija iz video igrice, tek sad znam da smo mu svojim ponašanjem uzeli čitav život života, ali je dao sebe za nas, ne štedeći se ni minute. Balansirajući između profe i prijatelja – bio nam je otac. Ali onaj neki ludi otac koji nam pravda gomilu sati, koji laže pravom ocu i majci, skriva nam jedinice i donese svoje trenerke i papuče da se presvučemo u laboratoriju kad padne kiša. A mi se pod olukom dugo stapali samo da nas pusti kući.
Nismo sa svima imali tako dobar odnos. Kad je jednoj profesorici eksplodirala plinska boca u stanu i ona zatim bila mjesec dana u bolnici spržena, na tabli nitko nije smio izbrisati transparent koji je glasio: „Plinara Cim – živili!“
I njemu muka ići u školu? Kontam, danas su podjele okrutnije. Oni koji imaju vs. Oni koji nemaju. Face i luzeri. Dijeli ih marka odjeće i kvaliteta mobitela. Nema istinskog jaranstva i licemjerstvo čitavog svijeta se uspješno reflektira i na malce koji u takvom sistemu vrijednosti žive. Ali bolan, nemaš pojma šta propuštaš ako na svijet gledaš takvim očima. Očima muke od škole.
Znaš, imaš nekih prijateljstava dugih, kratkih, doživotnih, razdvojenih daljinom, svađama. Prijateljstava koja postanu ljubav i onih koja ne postanu ništa nego rana na srcu. Prijateljstava u pismima, u zatvoru, u ratu, u birtiji. A imaš također prijateljstava koja su samo smijeh. Onaj blesavi, kad ne možeš spojiti nijednu normalnu rečenicu jer krepaješ od smijeha. Kad samo netko kaže: „Ej, sjećate li se ono…“ i ostatak raje samo zavrišti smijehom. Jer znaju točno na šta misliš. Jer sve na šta misliš, a da ste dijelili skupa bio je smijeh.
Tako mi je 17 godina. I tako svih preostalih godina dok nas ima. Mi smo oni koji kad dođu na šank, razbijaju čaše od sreće, nikako od tuge. I nemoj zato ići u školu s mukom. Riskiraš da propustiš najbolje ludorije. Ljude koji će plakati s tobom i povraćati s tobom. I po tebi, naravno. Ali lijepo je kad povrati po tebi osoba koju voliš.
Ugasi mobitel i podapni žensku ispred tebe. Ne šalji joj poruku na fejsu, nego joj našaraj nešto u papirić i baci kroz razred. Možda će papir presrest budno oko profe i izbacit će te vani. Pozvat ti mater, dat neopravdan. Pa šta bolan?! To je škola. Živi je, Fikreta!
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran.
