Ljeto je na izmaku. Mnogi su se vratili svakodnevnim poslovima. Nastupilo je vrijeme novih početaka. Nova školska godina. Nove šanse za doći do zacrtanih uspjeha. Biti bolji…
Piše: Dominika ANIĆ
I djed Mirko sa svojom Stanom i unukom vratio se s mora kući. Kakvo olakšanje, ponovno biti kod kuće! Odmah se dao na posao. Treba vidjeti što je bilo od svega onog sjemenja koje je stavio u zemlju. Krumpir, eto, prispio za vađenje.
Dok je Mirko obilazio vrt, dodirujući nježno svaku stabljiku kao da je blagoslivlja, Stana je čistila kuću, prala odjeću. Pospremala onu laganu, ljetnu, a za jesen pripravljala topliju.
Razmišljala je o tome kako u životu sve ima svoje vrijeme. Kako se samo Bog zgodno dosjetio izmjenjivati godišnja doba, da bi čovjeku pomogao shvatiti njegovu prolaznost na zemlji.
Unuk se dotle zabavio traženjem i spremanjem knjiga za novi razred. Toliko vježbenica, bilježnica, nova pernica s olovkama svih mogućih boja, razna pomagala, šiljila, gumice… I sve je to stavio u novi ranac, koji se na njegovim sitnim ramenima doimao tako golemim. Radosno je pozdravio baku i odjurio u školu.
– Bože moj, koliko tih stvari i stvarčica je potrebno današnjoj djeci da bi mogli učiti – pomisli baka Stana i uzdahne duboko. Sjećanja je vratiše u njezino djetinjstvo i školske dane. Bijahu to daleko skromnija vremena. Skromnija, ali sretnija… – Djecu se moglo sitnicom obradovati. Svaka olovka, ona obična suha, bila je prava dragocjenost. A tek nova pernica ili torba. A danas…! Čime današnju djecu obradovati? – zaustavi se misao u bakinoj glavi.
– Ja bih danas vadio krumpir – začuje se iz vrta Mirkov glas. – Dobar je. Ima ga baš k’o dobre muške šake.
– Mogao si sačekat dok se mali iz škole vrati, pa neka ti pomogne – brižno će Stana.
Nije prošlo puno vremena kad unuk dotrča iz škole, zbaci ljutito torbu s leđa i obrati se djedu koji se zabavio razabiranjem krumpira: – Dide moj, ja ti više neću u školu, da znaš. Škola je baš glupa!
– Kako glupa, sinko? – uspravi se djed i pogleda unuka. – Deder, ispričaj ti svom didu sve što je bilo.
– Je, dide, glupa je, i ja više u tu školu neću ići. Zamisli, danas je prvi dan, a već smo morali pisati i šutit i slušat, niko nije smio ni zucnut.
– Ona nova učiteljica mi je pred svima rekla da bih mogao biti puno uredniji i da loše pišem. Ali nije samo meni, dide, rekla… I zato ti ja neću više u školu – gotovo kroz suze jadao se unuk. – Molim te, dide, mogu li s tobom ostati da ne idem u školu? – molećivo će unuk.
– E, dijete moje, – počeo je djed govoriti mirno ali odlučno – u školu treba ići. Škola nas uči životu. Uči nas kako biti dobri i pošteni ljudi, uči nas poslušnosti i marljivosti, uči nas kako upoznati sebe i kako najbolje upotrijebiti darove koje nam je Bog dao.
– Ali, dide,…
– Škola nas treba naučiti i to da se bez truda ništa vrijedno ne može postići. I uči nas…
– E, more, dide, more! – prekinu unuk ozbiljni djedov govor. – Sjećaš li se onog Ante s mora? On kaže da on u školi ništa ne mora učit, da more radit šta god mu se sviđa jer će mu njegov tata na kraju godine sve sredit.
– Je li to, dide, istina, mogu li se ocjene kupit? Ako mogu, i ja ću svom tati reći da mi sredi, pa onda, i ako moram ići u školu, ne moram ništa učit. To mi je super!
– Čekaj, čekaj malo – sad se za riječ izborio djed – znanje se ne može kupiti, dijete moje, ni dobrota, ni čestitost. To se mukom stječe. Treba biti marljiv i ustrajan, odricati se i moliti. I nema tog učitelja ni nastavnika koji znanje može prodati.
