Među prvim ratnim reporterima i reporterkama na kupreško – tomislavgradskoj bojišnici bili su ratni reporteri HRTV, a jedna od njih je bila i gospođa Vedrana Krstić-Ivanišević s Hrvatskog radija Split. Objavljujemo njezino kratko podsjećanje na teške ratne dane i dugu hladnu noć u Tomislavgradu. Pozivamo i ostale ratne reporterke i reportere koji su izvješćivali s ovoga ratišta da napišu i pošalju nam svoja sjećanja.
VEDRANA KRSTIĆ – IVANIŠEVIĆ : DUGA I HLADNA NOĆ U VELIKOJ PRAZNOJ KUĆI U TOMISLAVGRADU
To jutro, sredinom travnja, 1992. godine, po okupaciji Kupresa, u Tomislavgrad smo stigli kolega Vedran Očašič i ja, bilo je tmurno i hladno , kao da nije proljeće i sjećam se kako nisam mogla na brzinu definirati osjećaj nakon ulaska u grad, tu usku ulicu s mirisom vlage, hladnoće i peći na drva .
U redakciji su nam rekli tražite Ljubu Đikić i Krizni stožer i tako smo se našli ispred Stožera u nekom očekivanju presice, a tu smo upoznali i kolegicu Ljubu, koja je bila u crnini.
Na početku su urednici odlučili da se mijenjamo po nas nekoliko svako pet dana, a mi novinari u Tomislavgradu bili smo smješteni u veliku kuću nekog gastarbajtera, tako su nam rekli, koji ju je ponudio za naš smještaj. Koliko se sjećam bila je negdje ispod Hotela „Tomislava“.
Ušla sam u tu ogromnu praznu kuću sa sobama na katu, a u jednoj od njih je bila neraspremljena posteljina. Tu se spavalo bez pravljenja kreveta, čisto da se ispružiš i odmoriš, plahte su bile prljave, soba jako hladna.
Od donjeg rasporeda prostorija sjećam se samo te velike poluprazne dnevne sobe s ogromnim prozorima bez grilja i škura, s nekim zavjesama , televizorom i velikim kaučem , možda nekom foteljom i stolićem, bijelih golih zidova.
Te sam prve noći odlučila da neću spavati u sobi na katu, jer sam razmišljala ako netko upadne po noći, da sam gore nezaštićena. Tako sam odlučila spavati na tom smeđem kožnom kauču u toj golemoj sobi, sa zamračenjem u gradu i , činilo mi se, grobnoj tišini.
Nisam oka sklopila tu noć, svako malo ćirila sam na jedno oko ima li koga na prozoru, svaki neobičan šum je u meni budio strah. Znate li koja je bila moja moguća obrana u slučaju napada nepoznatog nekog ?
U kutu te sobetine bila je sjekira za cijepanje drva i ja sam je stavila kraj sebe na pod, odlučna braniti se u slučaju napada.
Bilo mi je i smiješno s tim nedefiniranim i nepoznatim strahom da u toj potpuno nepoznatoj sredini , u ratnoj situaciji kad ne znaš gdje , tko i što, tko je izdajica, tko kukavica, a tko lopov, ležim spremna na skok kao neki indijanski ratnik ,potpuno odjevena i u cipelama . Hrabrila sam sebe i uvjeravala da mogu mirno zaspati, da grad spava, da su branitelji na terenu, da nitko nije budala šetati oko te kućerine i naganjati neku novinarku. Između tih misli, povremenih stražarskih obilazaka kuće sa sjekirom u ruci i osluškivanja, prošla je noć. Ujutro sam odšetala do Ljube, popile smo kavu i otišle na presicu.
Ne sjećam se jesam li još jednu turu odspavala u toj kući sama, ali znam da mi je laknulo kad je Ljube ponudila smještaj u jednoj od svojih praznih soba.
Taj mir i sigurnost i gostoljubivost, u domu u kojemu sam i ja kao i brojne kolege iz svih redakcija provela dio svojih reporterskih dana ostale su mi u trajnom sjećanju. Sjedeljke, rasprave, pisanje izvještaja, to gostoprimstvo , sudžuci i sir, divni domaći kruh, kave na litre , duvana i priča, to se ne zaboravlja.
I kasnije sam nekoliko ratnih dana boravila u Tomislavgradu, pa prateći humanitrani konvoj za Srednju Bosnu, strah te prve noći u nepoznatoj kući u Tomislavgradu je moj najveći strah u vrijeme rata. Bilo je kudikamo opasnijih situacija, pucanja, ludih vožnji, zarobljavanja , uperenih pušaka u glavu, tuge i žalosti i svega što rat nosi. Ali ta mračna, tiha noć u dnevnoj sobi u kući nepoznata čovjeka bila je moj najveći strah iz vremena izvještavanja o ratu u BIH.
www.tomislavnews.com/ Foto: Arhiv TRN
