Koliko vas internet-naraštaja zna što su obljanci? Malo, šteta!
Riječ obljanci nećete naći, vjerojatno, ni u jednoj enciklopediji, niti na googlu, niti u riječnicima, što znači da je to lokalizam (u nekim duvanjskim selima) i riječ koja je nestala iz uporabe. Njezin prijevod nije jedna riječ, nego opisno, pa tko razumije, razumije, a jest idilična, a za mene i romantična, i nostalgična, jer je iz mog djetinjstva. Porijeklo joj ne znam, ali znam da je materinska!
Po obljanke se išlo i prije Velikog tjedna, ali u Velikom tjednu, ako bi bio kasnije kad zatopli, to je bilo nekako posebno, jer su sva djeca s odraslima, obično bratom ili sestrom, išli po obljanke, nakon užine, što je bilo oko 15 sati. Skupina od 10 mladih i djece (iz svakoga zaseoka toliko), krenula bi u polje, u livade, sve do Kišuša (livade na Duvanjskom polju gdje bi pasla stada ovaca iz Brišnika, Mrkodola, Cebare…). Tu bi ih dočekala ovce na paši, a pastiri zabavljeni oko tek ojanjenih janjaca ili ovaca koje se janje. Tada bi se polučile (odvojile) ovce koje će se tjerati kući, a neki bi uzimali tek ajanjene janjce i nosili ih u rukama do kuće, a ovca-majka bi išla i blejala za janjetom. A blejale su i druge ovce, pa to zborno blejanje još uvijek mi, ponekad, odzvoni u ušima. Dakle, prošle su godine, ali zvuk je ostao, a ne samo slika!
Odvrnute ovce tada se gone prema selu, kući. Tu ovce stanu pred štalu-ovčaricu, a puste se njihovi maleni janjci iz štale, da doje ovce-majke. Kao djetetu bilo mi je čudno kako svako janje odmah prepozna i dotrči svojoj majci, kako je po glasu-blejanju prepozna! Eto, to je najljepša slika iz mog djetinjstva, iz mog pastirskog-čobanskog života, a nije dugo trajao, nažalost. O toj slici idiličnoj slici “sastavljanju” govore i stihovi gange:
“Svak se svojoj obraduje majci//pa i janjci kad stignu obljanci!”
Zašto se išlo po obljanke i zašto su se ojanjene ovce od jutra do popodne odvajale od janjaca? Pa da bi se tijekom dana napasle, ali je malenim janjcima bilo dugo čekati „ručak“ do večeri, pa su se ovce-obljanci dogonili ranije kući na“sastavljenje“. E dok se ovce i janjci „sastavljaju“, domaćinima čija se ovca ojanjila taj dan u polju nosio se „maštuluk“ , prva , lijepa vijest. Tada bi, obično domaćica, glasnika-dijete, nagrađivala jajetom za uskrs, rjeđe jajima. Pa su se djeca natjecala tko će više skupiti jaja „tučaka“ za Uskrs, iako su djeca u Velikom tjednu išla u „tučke“ kod rodbine, susjeda…
Ali, što s obljancima do večeri? Pa ovce-obljanci i njihovi janjci tada bi se gonili na ispašu na njive, ispod kuća, a kuda je prolazio i magistralna prometnica Tomislavgrad ( u to vrijeme Duvno)-Mostar.
Čuvajući obljanke oko ceste, djevojke i mladići su se zaljubljivali, dogovarali sijela nakon Uskrsa ( u korizmi, u pravilu, nije bilo sijela!), a mlađi-djeca se igrala pastirskih igara, specifičnih za duvanjski kraj. Međutim, u Velikom tjednu, ili kroz cijelu korizmu, moralo se brati i zelje po njivama za večeru, a obvezno je bilo brati zelje petkom, a posebno na Veliki četvrtak, kad je zelje za večeru bila obveza. A na Veliki četvrtak bi se, čuvajući obljanke i berući zelje, obvezno molila molitvica, koja se ureže u djetinjstvu, onakva kakvu je čujemo od matera, i ne blijedi, ne zaboravlja se! Dakle:
„Dušice grišna, bud u volji kripna, kad budeš putovala dugim putim, tisnim klancim, srišće te duv nemili, duv nečisti, pitaće te: dušo moja jesli moja il Božija? Nisam tvoja već Božija, rekla sam Bogu doći na blag danak, na Veliki četvrtak, reći sto Križića, sto Jezusa, sto Amena , sto se puta prikrstit“, nakon toga bi se prekrstilo i ponovo, neki bi rekli i više od sto, nekada ni pedeset, uostalom, molilo se bez brojanja!
Nadam se, dragi čitatelji, da sada znate značenje riječi obljanci, te da ćete svoje bake i djedove podsjetiti na , čitajući im ovi crticu, na trenutak vratiti u djetinjstvo, siromašno kruhom, ali bogato duhom!
www.tomislavnews.com/ Odlomak iz Etnografskih zapisa: “Običaji duvanjskog kraja“ Ljube Đikić
