Već pet šest dana djetlić na (pra)staroj banderi u središtu Tomislavgrada, na raskrižju preko puta Spomen parka, odnosno platoa gdje je nekada bila robna kuće, zaokuplja moju pozornost.
A sve je počelo pričom za dobrojutro koju mi često ima običaj ispričati prodavačica Iva u obližnjoj trgovini”Vibosa”. Najčešće je to aktualna šala kojoj se obje nasmijemo. Ako ona ne ispriča meni, onda ja njoj, uglavnom da nam dan počne smijehom.
A u prošlu nedjelju dočeka me Iva sa zanimljivom pričom:
“Uranila ja na posao, nedjelja, nigdje žive duše , ni auta, otvorila vrata, stojim u trgovini, kad čujem nešto kucka li kucka, ne prestaje. Izađem, gledam okolo, ne vidim da itko nešto radi, malo obiđem oko kuće, prošetam po ulici, nikoga. Stanem pred trgovinu, a ono kucka li kucka, udara, sve jače, ko onim manjim čekićem. Sjetim se pogledat gori iz pravca od kuda je dopiralo kuckanje i imam što vidjeti: na onoj staroj banderi djetlić doručkuje, eno ga još…”, pokazuje mi Iva na banderu i na djetlića i slušamo kuckanje.
Naravno da sam odmah mobitelom krenula snimit ga, ali sakri se, zamače u rupi u banderi. Razgledam: bandera stara, na njoj mnogo rupa, izdubina, duplji…pa snimim to, a odlučim nekako snimiti i djetlića i kuckanje, ali oš?!
I svako jutro sam ga vidjela na banderi, ali čim ja blizu s mobitelom, on u rupu ili odleti. Uđem u trgovinu i čujem kuckanje, izađem, djetlić se skrije ili prestaje s kuckanje. Mislim da su se susjedi pitali što ja to radim i zašto gledam u banderu i samo im mahnem umjesto pozdrava? Neki su i čekali i pitali za objašnjenje.
Evo jutros, oblačno je, slabo se vidi, nema mnogo ni vozila , ni ljudi, pa sam uspjela snimiti, ne dobro ni onako kako želim, ali i dalje ću čekati dobar snimak ” svog duvanjskog” djetlića., možda bi prava kamera bila prava, a ne snimati mobitelom!
Pitam stručnjake i električare: može li taj mali djetlić, svojom svakodnevnom upornošću kuckanje, hraneći se crvima iz bandere, srušiti je, jer su rupe povelike, a možda unutar bandere ima i gnijezdo?
Našli smo i nekoliko zanimljivosti o djetlićima:
Kako se djetlić prilagodio kucanju po drveću?
U potrazi za kukcima koji se skrivaju ispod kore drveća, djetlić svojim kljunom udara savršeno precizno brzinom od preko 15 udaraca u sekundi ili oko 1000 u minuti.
Sila kojom udara u drvo 1200 puta je jača od sile teže, što je 250 puta više nego što osjete astronauti tijekom lansiranja. Kako da ga od toga ne zaboli glava? Osim snažnih mišića vrata koji mu omogućuju potpuno precizan udarac kljunom u drvo, djetlić ima ojačanu lubanju koja je od kljuna odijeljena spužvastom hrskavicom. Tako se snaga udarca ne prenosi izravno na lubanju već na hrskavicu koja poput „odbojnika“ ublažavaja udarce bolje i od jednog sistema koji je izumio čovjek, piše Portal eduvizija.hr
Djetlići uglavnom žive u šumama, na drveću, pa su im zbog toga noge kratke sa dugačkim prstima i oštrim kandžama. Dva prsta su okrenuta ka naprijed, a dva unazad. Prilikom puzanja po drveću odupiru se zadnjim prstima i repom koji ima kruta konturna pera. Kljun im je prav i jak. Pomoću njega odvaljuju koru sa drveća u potrazi za hranom i dube rupe u stablu pri pravljenju gnijezda. Pomoću dugačkog, krutog jezika, koji na kraju ima kukice, mogu da izvlače insekte iz drveta. Zahvaljujući dugoj jezičnoj kosti, mogu jezik da izbace daleko naprijed.
Djetlići se ne sele već su stanarice. Sposobni su za letenje na kratkim rastojanjima.
Gnijezde se u rupama koje prave u stablima drveća, za što im je potrebno oko dvije sedmice, nekad i više. Parovi su monogamni. Ženka snese obično 3-7, rijetko više, bijelih jaja. Inkubacija traje 10-12 dana i na jajima leže oba roditelja. Iz jaja se izlegu slijepi, goli i bespomoćni mladunci. (Wikipedia, Ptice.info)
www.tomislavnews.com/ Ljuba