Osoblje Doma priredilo je pravo rođendansko slavlje Boži, stigli mu i sinovi, snaha i unuci iz Austrije i Australije, pjevala Frama, čestitali gimnazijalci, čestitao rođendan i slavlje snimio i Tomislavnews.com. Donosimo i potresno Božino svjedočanstvo o životnom putu
Danas je u Staračkom domu u Tomislavgradu bilo uistinu veselo: rezala se slavljenička torta, čestitalo, pjevalo se, igralo, ispijao šampanjac…a sve to u zdravlje i za sretan stoti rođendan najstarijem štićeniku Doma i , moguće, najstarijem Duvnjaku-Boži Protuđeru iz duvanjskog sela Letke.
Bože je rođen 1913. godine, licem na svetog Nikolu, a u svom stogodišnjem životu svašta je priturio preko glave, dovoljno je samo reći da je preživio i Blajburg i Križni put, ali da je do danas zadržao osmijeh i optimizam.
Ima četiri sina: dvojica starijih Pere i Ivan-Kiko su u dalekoj Australiji, a dvojica mlađih Jozo-Joskan i Niko su u malo bližoj Austriji. Ima desetero unučadi i dvanaestero praunučadi i svima zna imena i gdje žive.
Trojica sinova su došla ćaći na stoti rođendan, a samo najstariji Pere nije mogao doći. Iz Austrije je došao Niko, a Joskan i supruga mu Janja stigli su s cijelom obitelji, njih dvanaesto na rođendan ćaći, svekru i djedu.
{gallery}100-godina-staracki-dom{/gallery}
Bože je kratko vrijeme radio u Austriji i Njemačkoj,pa ima malu mirovinu, ali tu su sinovi, pa Bože nema problema za smještaj u Domu. Omiljeni je štićenik Doma, voli ga i osoblje i štićenici, pa je dobio darove od njih, a pripremili su mu i veliku rođendansku tortu. U ime osoblja i štićenika, stoti rođendan Boži je čestitao i još mnogo zdravih godina mu poželio ravnatelj Staračkog doma Ilija Madunić. Zahvaljujući svima na čestitkama, a okružen sinovima i unucima, Bože je šampanjac ispio na eks i zaslužio dugi pljesak.
{youtube}5GU5VENBVxE{/youtube}
Zatim se zaorila pjesma složnih glasova Frame iz Tomislavgrada, koji su otpjevali nekoliko prigodnih pjesama, a u pjesmi im se priključio i slavljenik, dok je osoblje i štićenici Doma zaigrali kolo.
Nakon Framaša i ekipe Tomislavnews.com, rođendan su slavljeniku Boži , kako su mu i obećali prigodom posljednje posjete Domu, došli čestitati i učenici 2.d razreda Gimnazije Marka Marulića iz Tomislavgrada sa svojim vjeroučiteljem fra Petrom Drmićem.
Tekst, video i foto: www.tomislavnews.com/ Ljuba, Davor i Marija
*****************
Donosimo nevjerojatan životni put, životopis, svjedočenje slavljenika Bože Protuđera, a koje su zabilježili fra Mate Tadić i Ante Tadić
SVJEDOČANSTVO HRVATSKOG VOJNIKA BOŽE PROTUĐERA O BLEIBURGU, KRIŽNOM PUTU I ISTRAŽNIM ZATVORIMA
Bože Protuđer je rođen 6. prosinca 1913. u Letki u obitelji Ivana i Matije rođ. Križanac. Nakon što je dobio poziv za mobilizaciju stupio je u vojsku u proljeće 1941. u Splitu, a nakon toga je ubrzo prebačen u Sinj u 15. pukovniju čiji je zapovjednik bio Stipković. Iz S Božom je iz Letke mobilizirano još desetak sumještana. Nakon što su se skupili u Sinju, krenuli su u Sarajevo, gdje su im na Filipovića lageru dali samo puške i šinjele zbog nestašica opreme, a do tada su se cijelo vrijeme nalazili u civilnoj odjeći. Imao je trojicu braće od kojih su dvojica kao djeca umrla, kao i sestru Ružu koja je bila udata za Dragutina Juriča s Kola.
Borba s partizansko-četničkim snagama
Dobivanjem opreme išli su preko Romanije prema Drini. Na Romaniji su imali prvu borbu sa udruženim partizansko-četničkim snagama, a borba se odvijala u blizini mjesta Mokro. Borba se dogodila mjesec dana nakon mobilizacije, a odmah nakon mobilizacije vratili su se u Sarajevo. Svi su bili pješadija, a od oružja su imali samo puške i mitraljeze. U prvoj borbi Božina satnija je pobijedila. Ali i nakon toga udruženi četnici i partizani su napadali prugu Sarajevo-Bosanski Brod. Tako da su morali čuvati tu prugu da ne bi dolazilo do prekida željezničkog prometa od Bosanskog Broda preko Sarajeva sve do Mostara.
Nakon toga su došli u Zavidoviće, gdje su im se pridružili Nijemci te im pomagali u akcijama. Iako ih brojem nije bila cijela pukovnija, puno su bolje naoružani od domobrana, a imali su bolje puške, mitraljeze i topove. Poslije Zavidovića Božina se pukovnija raspala jer ih je general Stipković napustio i otišao u ustaše. Najvjerojatnije je prešao u ustaše zbog velikog osipanja 15. pukovnije, kako su ljudi iz Dalmacije u velikom broju bježali u partizane pa je nedostajalo dosta ljudstva.
Tenkovi oko franjevačkog samostana
Raspadom pukovnije došao je u Letku na odsustvo te ostao četiri-pet mjeseci, kada su se u Tomislavgradu nalazile ustaše. Tada je bilo dosta teško živjeti, jer bi po noći partizani dolazili te uzimali stoku i hranu. Bože bi noću odlazio u grad kako bi se sakrio od partizana. Boravili bi kod franjevačkog samostana, jer je bio dobro utvrđen od njemačke vojske. Oko samostana je smješteno dvanaest-trinaest tenkova, a oni bi po noći Nijemcima čuvali tenkove. Ako bi primijetili partizane samo bi probudili Nijemca, koji je spavao u tenku.
U gradu bi se po cijelu noć čuli pucnjevi jer su vođene ulične borbe u kojima je bilo dosta stradalih civila, a napade su obavljali partizani. U to su vrijeme Nijemci hvatali mladiće i odvodili u njemačku vojsku. U prosincu 1943. Nijemci su zapalili kuće i ljude na Lugu. Kada su to čuli pobjegli su u planinu da bi spasili goli život. A da ih ne uhvati racija, pješice su u Imotski pobjegli: dvojica Stipića, Ivan Baćak, Andrija Stipić koji je kasnije poginuo. Tu su se nalazilo ljudi iz drugih sela, a pobjeglo ih je šestero-sedmero iz Letke.
U Imotskom polju njih je dvadesetak-trideset čuvalo jednu mlinicu, dok su se Nijemci nalazili u gradu Imotskom. Tada nisu imali nikakve hrane nego su se hranili grožđem koje je raslo u blizini. Stanovnici su im na to rekli da se mogu hraniti ali da ne uzimaju samo iz jednog vinograda, nego da ih mijenjaju kako vlasniku u tim teškim vremenima ne bi pojeli cijeli urod.
Hrana za cigarete
Propadanjem Njemačke počinju se preko Šujice povlačiti prema Bugojnu za što su partizani saznali te čekali tenkove na Lugu i Mokronogama. Međutim za to su Nijemci saznali i krenuli prema selu Kovači, a Bože je s Nijemcima išao do Posušja te su u brdima došli do Rakitna. U Rakitni su čuli za fra Bertinu bojnu, ali ih nisu sreli. Kako su čuli da će Mostar pasti, krenuli su preko Roškog Polja prema Kninu jer su se tamo nalazili Nijemci. Putem su ih opkolili partizani, tako da su morali promijeniti smjer i krenuli u Vran-planinu. Odatle su krenuli na Šćit u kojemu se nalazilo oko 1500 do 2000 ljudi, a bilo je njemačkih vojnika, ustaša i domobrana te je vidio i nekih ljudi iz susjednog sela Sarajlija.
Ivan Maduinić ‘Ivančica’ vidio je Rubića, koji je bio pilot u vagonu te mu dao cigarete. Rubić mu kaže da ne troši cigarete nego da ih čuva, jer to je trenutno jedino sredstvo plaćanja pošto je kuna propala. Putovati je bilo dosta teško, a nad vlakom su stalno nadlijetali saveznički avioni. Kada su došli do mosta na Savi bio je porušen, jer su ga bombardirali saveznički avioni. Bože dalje nastavlja: „Tada smo ‘Ivančica’ i ja pješice došli u jedno selo i u kući tražili hrane, a domaćin nam je odgovorio da će nam dati jesti ako imamo cigareta. Tu smo se najeli i u Slavonskom Brodu sačekali vlak iz Beograda te smo tako predvečer došli u Zagreb.
U povlačenju zajedno ustaše i četnici
Pošto nikoga nismo poznavali bilo nam je dosta nezgodno, a trebali smo naći prenoćište. Tu smo sreli jednoga Cikoju iz Stipanića, koji je bio kapetan te nam rekao kako će nas primiti. Reče da će mene i Antuna iz Podgaja staviti za kuhare u svojoj pukovniji, dok će nam zapovjednik biti neki Sertić. Bilo nam je dosta teško, jer smo vojci za jelo imali dati samo kašu. Tu su se nalazili većinom novaci, koji su tek došli u vojsku. Kao kuhari smo ostali petnaestak dana, nakon čega se čulo da je Njemačka pada te je stiglo dosta ljudi, a nismo imali hrane da im damo.
Jedno jutro su u Dugo Selo došli četnici s opancima i četničkim uniformama. Nije nam bilo jasno kako će ustaše podnijeti da četnici idu zajedno s njima, ali su ipak išli. Drugo su se opet jutro oko nas okupili oficiri i rekli da idemo u Austriju te da ćemo tamo ostati dvadeset dana pa ići domovima. Bilo nam je drago jer smo nestrpljivo čekali povratak doma. Krenuli smo za Sloveniju prema Zidanom Mostu, gdje su nam dali konje i prijenosnu kuhinju. Međutim, nikoga nije bilo jer su se svi povlačili. Dolaskom u Celje partizani su čekali na kapiji i puštali nas, a Nijemcima naređivali da bace oružje.
Kada smo došli u jednu dolinu, gađali su nas topovima iz Dravograda. Na tom putu bilo je djece, žena i civila, a pored nas je tada naišla trokolica i na njoj tri vojnika koji su vikali: ‘Hrvati, braćo, Hrvatska propada!’ To su bila dvojica Bugara s ustaškim oficirom. Ali nismo mogli preko Drave, jer je most bio srušen. Tu sam sreo zeta Dragu Juriča s Kola, supruga sestre Ruže, koji je kasnije nastradao u Mariboru a s njim se nalazio Martin Bilić.
Od tuda smo se vraćali prema Celju i došli smo u neko močvarno područje. Partizani su nam rekli da ćemo morati noćiti u toj vodi pa smo dalje produžili prema Celju.
‘Nosi mi se s očiju!’
U Celju je od hrane bilo makarona i masti, ali su nam dali samo suhih makarona. Mi bismo se snašli tako što bismo na smeću koje je ostalo Nijemcima, našli konzerve i u njima kuhali makarone te ih tako jeli. Jedanput se u Celju pojavila priča da će nas poslati u Rusiju. Pomislio sam da mi je bolje poginuti nego ići u Rusiju, pošto mi je otac Ivan bio u Rusiji u Prvom svjetskom ratu te pričao kako je bilo strašno u Sibiru gdje je proveo sedam godina.
Nakon par dana krenuli smo prema Zagrebu. Sreli smo njemačku kolonu, koja je imala potpunu opremu ali ne i oružje. Dolaskom do Zidanog Mosta skuhali su neku kašu, ali je nismo imali u čemu jesti. Onaj tko je ponio konzervu imao je sreće. Nakon prelaska preko mosta legao sam u jednu fošu i pobjegao iz kolone u šumu, ali Sloveniju nisam poznavao. Susreo sam nekog Slovenca, koji je kopao u vinogradu i pitao gdje je put za Zagreb na što mi je odgovorio: ‘Sinko ja ti nikada nisam išao odavde!’ Nakon toga sam sišao u selo te došao do kuće u kojoj se nalazio stariji čovjek i dvije djevojke. Upitao sam ga ima li imalo kruha na što mi je odgovorio: ‘Nosi mi se s očiju!’ Možda je mislio da sam partizan? Nemam pojma! Od tuda sam ubrzo došao do rijeke Kupe, koju sam prešao preko kamenja uz pomoć štapa. Od tuda se vidjela željeznička pruga i mala stanica na koju sam namjeravao doći da uhvatim vlak. Tu sam ugledao tri djevojke koje su na glavi nosile velike košare, jer su najvjerojatnije išle u Karlovac na tržnicu. Tada sam se sklonio da me ne bi vidjele.
Opet sam dalje nastavio pješice te se popeo na brežuljak, kako bih se mogao orijentirati da vidim gdje sam. Vidio sam prugu i par sela, a preko puta se nalazila mala šumica, a pored nje kukuruzište kojega je okopavala jedna žena. Prišao sam joj i pitao nešto za jesti. Rekla je da nema ništa, a u razgovoru me je pitala za neke ljude o čemu nisam imao pojma, jer se u mojoj jedinici nisu nalazili ljudi iz toga kraja. Pitala me hoću li je sačekati, jer će mi donijet nešto za jelo. Upitao sam ima li ovdje partizana na što mi je rekla da ima te da kupe ostatke vojske jer je rat gotov. Vratila se za jedan sat, a ja sam se sakrio i čekao sa sigurne udaljenosti da vidim hoće li doći sama ili će me možda izdati. Donijela mi je kruha i grahove čorbe te sam tu dobro prošlo.
S njega sve skinuli
Krenuo sam dalje kroz ljeskovu šumu, a postalo je i vruće pa sam skinuo šinjel i malo odmorio. Tada je do mene dotrčao neki pas i počeo lajati, nakon čega je došao jedan čovjek i propitivao se odakle sam i kako došao. Pitao sam ga ima li što za jesti te da ne mogu čekati, jer mi se žuri kući. Ali ubrzo su došli partizani jer su oni u tom selu bili domaći i rekli mi da legnem na zemlju te su s mene sve skinuli: ranac, šinjel, cipele… Rekli su mi da sada idem u komandu te su išla dvojica ispred mene a dvojica iza mene. Govore da nisu partizani nego civili, ali da me moraju provesti u komandu. Pitaju gdje sam pošao na što rekoh doma u Hercegovinu, nakon čega su međusobno nešto razgovarali. Potom mi jedan od njih reče da kod njega nešto pojedem pa idem doma. Tako je i bilo, kod njega sam se najeo i krenuo dalje put Like.
Nisam otišao niti kilometar u šumi, kad sam na pedesetak metara ugledao partizana s puškom. Uspio sam se skloniti da me ne vidi. Sačekao sam da vidim kamo će i otišao je u pravcu sela, odakle sam ja došao. Nakon dosta pješačenja, opet sam ogladnio te se odlučio spustiti u naredno selo da nađem nešto za jelo. Tada sam ugledao jednu ženu, koja je upravo pomuzla kravu te sam je zamolio da mi dadne nešto za jesti. Ona odmah odreza komad kruha i kaže: ‘Izvoli druže!’ Valjda je mislila da sam partizan. Jedna druga žena koja je bila s ovom, otišla me prijaviti partizanima što tada nisam znao. A partizani su se nalazili u susjednom selu. Neki su čak bosi dotrčali te su me opkolili, a ja uza se nisam ništa imao već komad kruha, kojega sam malo prije dobio.
Ispitivanje u Lici
Odveli su me u susjedno selo i počeli ispitivati: gdje sam bio, što sam radio… Naziva se selâ ne mogu sjetiti, samo znam da su u Lici te da je kroz ovo srpsko selo u kojem su me ispitivali, prolazila željeznička pruga. Pitali su me za Milu Budaka, a ja naravno ni o čemu nisam imao pojma, pošto sam bio obični vojnik – domobran. Tada su mi skinuli cipele i u džepu pronašli 20.000 kuna, koje su tada još vrijedile. Tada su donijeli rakiju i razgovarali, što bi mi mogli učiniti. Jedan od njih je predlagao da mi odrežu jezik, dok me je drugi zavezao telefonskom žicom pa me odvedoše u neku školu. Oko šest sati dođoše do mene i rekoše da izlazim na polje. Njih desetak me odvedoše u komandu dok su mi oko vrata stavili svoju spremu, koju sam do komande poput magarca nosio. Dovedoše me do nekoga mosta, koji su popravljali zarobljeni njemački inženjeri. Odvedoše me do jednog vagona u koji su me zatvorili. Navečer bih nam skuhali puru i po jedan grumen bi mi ubacili u vagon. Morao bih s poda jesti poput psa, pošto su mi cijelo vrijeme ruke bile vezane.
Poslije dva-tri dana naišlo je još sedam-osam hrvatskih vojnika, koji su bježali kao i ja. Ali je straža zapucala te su jednoga ubili. S toga su vojnika sve skinuli, došli po mene i rekli: ‘Pogledaj brata!’ Vidio sam da je mladić i da mu je ime Ante, ali nisam uspio pročitati prezime. Tada mi jedan reče: ‘Ljubi brata!’, te sam ga morao poljubiti. Potom su me opet vratili u vagon, našli neki oficiri i jedna ženska s njima sa oko 120 kilograma. Rekli su joj: ‘Ovdje je neki ustaša!’ na što se ona zaleti i udari me te skoči na mene. Mislio sam da će me ugušiti. Nakon što me je ta partizanka izmlatila otišla je.
Pješice 60 km vezanih ruku
Napokon su dobili naređenje da me sprovedu u glavnu komandu i krenuli smo već ujutro. Meni su cijelo to vrijeme, ruke bile čvrsto vezane telefonskom žicom. A u komandu su me vodili zavezanog za zaprežna kola. Tako sam cijeli dan išao do Ogulina, oko 60 kilometara. Na putu za Ogulin došao je do nas neki oficir na konju te ostale partizane upitao: ‘Odakle je ovaj vojnik?’ Oni su mu rekli da sam iz Duvna, na što reče: ‘Borio sam se u Duvnu i Livnu, ovaj je pucao na mene!’ I tu mi je opsovao majku. Tada je skočio s konja, prošao iza mene, izvadio pištolj i udario me njime po glavi. Netko mu reče: ‘Pukovniče nemojte ga više udarati, dobili smo naređenje da ih ne ubijamo nego vodimo u glavnu komandu.’ Tek su mi u Ogulinu navečer odvezali ruke, gdje sam prenoćio. I tu su me ispitivali: gdje sam bio od 1941. do 1945. i s kim, što sam radio…? Sve su to zapisivali na pisaćem stroju.
Tada mi rekoše: ‘Ići ćeš u Duvno i ako budeš kriv znaš što te čeka, a ako nisi neće ti se ništa dogoditi.’ Ujutro su nas vezali jednoga za drugoga, nas oko pedeset i tako smo došli do Knina. Tu su Dalmatince raspoređivali za Šibenik i za Dubrovnik, ovisno odakle su, a ja sam ostao sâm pošto sam jedini bio od Duvna. U zatvoru su se nalazila i dvojica Nijemaca avijatičara. Sažalili su se nada mnom kada su me vidjeli izmučenog i davali mi hrane, pošto su je imali dosta jer oni nisu bili mučeni. Tu je bila i malo bolja hrana.
Ispitivanje u Splitu, Sinju, Livnu i Duvnu
Tada mi je jedan vojnik rekao da idem na sud u Split. U Splitu su me uveli u jednu prostoriju i dali mi stolicu da sjednem te su mi rekli da ne govorim osim kada mi postave pitanja. Vojnici su glavnoga u sudnici zvali major. Tada me je major upito : ‘Tko je Srbe bacao u jame po Duvnu?’ Rekao sam: ‘Ne znam pošto srpska sela, nisu blizu moga sela.’ Još sam dodao da iz moga sela nije nitko, koliko je meni poznato.
Nakon toga ispitivanja su mi rekli da idem kući na što sam odahnuo. Iz Splita su me doveli u Sinj u zatvorsku samicu, gdje sam se nalazio tjedan dana. Odatle su me teretnim autom dovezli u livanjski zatvor. Tada je livanjski zatvor bio pretrpan, ali nisam vidio nikoga poznatoga. Zatvorenici su većinom, tada bili Livnjaci. Odvojili su nas u grupu od dvadeset-trideset ljudi te nas vodili preko Prisoja i Stipanića u Duvno. U Duvnu su nas smjestili u zgradu sadašnje strukovne škole. Tu je jedna susjeda saznala da sam u zatvoru te je obavijestila moju suprugu, koja je išla kod Matića iz Sarajlija da me oslobode.
Iz škole su nas premjestili u podrum današnje Ivandine kuće, dok se na katu nalazila pekarnica sa sobom u kojoj su nas ispitivali. Tu nas je partizan s nadimkom ‘Džafo’ iz Omerovića pitao kao i svi ostali, gdje smo se nalazili i što smo radili za vrijeme rata? Ja sam kao i uvijek govorio istinu o svom ratnom putu. S nama je bio zatvoren i jedan partizan, koji je psovao Marelji ustašku majku jer ga je zatvorio. Naime, usprotivio se kada su mu odveli konja te je ovaj naredio da ga zatvore.
Poslije je slijedilo ispitivanje u kući preko puta stare duvanjske autobusne stanice. Sudila su dvojica Srba iz Eminova Sela te nakon što su me saslušali, rekli su da sam slobodan i da napokon mogu ići doma. Tako sam kući stigao u kolovozu 1945. godine. Naredili su nam da svako jutro dolazimo u grad te u gradu popravljamo kuće. Čistili smo tako grad oko mjesec dana.
S 95 godina sâm u kući
Oženio sam se koncem siječnja 1940. u staroj crkvi u Tomislavgradu Ivom rođ. Mašić iz Sarajlija. U braku smo imali osmero djece – sedmero muških i jedno žensko, od kojih je četvero živih, a četvero nejakih umrlo. Nakon povratka doma radio sam u poljoprivredi kao i moj otac. Početkom šezdesetih godina odlazim u inozemstvo. Tri sam godine proveo u Austriji, a šest godina radio u Nünbergu u Njemačkoj. Nakon toga sam se vratio kući i nastavio raditi u poljoprivredi dok sam u mirovinu otišao 1981. godine.“ Iako ima devedeset i pet godina, Bože i danas živi sam u obiteljskoj kući u Letki.
Zapisali i priredili: fra Mate Tadić & Ante Tadić 8.lipnja 2008.
