ZAVIČAJNA PJESMA
U pećinu života zađoh,
tmicu kojom samo šišmiši kruže,
poskoci s psećim glavama
i zubi oštri njihovi
kidaju meso mojih snova.
Nigdje svjetla, nigdje izlaza!
O, Bože, gdje li su dani djetinjstva
kad je sunce bilo na mojim livadama,
kad su djetinje oči moje
najveće upijale tajne?
Gdje li je stara kamena škola
gdje naučih prva slova?
Zar je ona živa
još samo u mojim mislima?
Toliko dana provedenih
u igri kraj Virske škole,
toliko poderanih cipela
i hlača potrganih,
znao me svaki kamen na Megdanu,
svaka rupa na Mečetu,
svaka žaba u Žukovici,
svaka ptica na Čubrini…
Gdje li sam sve s prijateljima tražio
sablju Kraljevića Marka,
a našao samo ljubav i prijateljstvo.
Svaki trenutak sretnog djetinjstva
ljepši bijaše od sveg kasnijeg života.
Nigdje više takvog mirisa cvjetnih livada,
nigdje behara trešnji i bagrema,
nigdje takve bure
k’o kad zaržu oblačne kobile s Kobilića,
ni bjeline snijega kad smetove nanese sa Zavelima,
dječje li radosti: grudanja,sanjkanja i klizanja,
moje su cipele najbrže bile
niz cestu zaleđenu na Megdanu.
Prva pričest i krizma ispred Virske crkve,
križevi na groblju uz Ričinu
i ozidani grobovi kamišara uz Đerekovu stranu,
pitanja,
pitanja bez odgovora:
“Sine, takva su bila vremena”
kao da vremena sadašnja
donose odgovore na ista pitanja,
pjesme gangaša i guslara
i ponos, beskrajan ponos
na kamen s kojeg potekoh,
na ljubav skupljenu s ovog podneblja,
čistog srca i široke duše
što je rasijah ljudima
kojima je u srcu samo pustopoljina,
ljudima koji ništa ne razumiju,
koji ne žele da išta razumiju.
Duh vjere, ljudstva i poštenja,
duh snage, pravde i praštanja,
duh Hercegovine nestati neće nikada,
makar živio samo u našim srcima.
Autor: Zoran Ante Jurišić
{youtube}A-OAI2HC8yQ{/youtube}
