Na današnji dan prije 24 godine, točnije 3. studenog, u prvim popodnevnim satima, a bio lijep, topao, sunčani dan ( ne kao danas sumoran i oblačan!), oslobođen je najveći dio Kupreške visoravni i grad Kupres. Mnogi koji ovo čitate bili ste sudionici tih akcija, mnogi gledali samo na TV, mnogi samo povirivali iz podruma ili negdje daleko u zaleđini rata ili kilometrima daleko odmahivali rukom, čekali da „sve to“ prođe…
Donosimo pismo jednog našeg čitatelja, u ratu srednjoškolca, a danas obiteljskog čovjeka koji svoj kruh zarađuje u tuđini
Danas je 24. obljetnica oslobođenja Kupresa. Kao srednjoškolcu mi je odzvanjalo ušima:“Kupres je oslobođen!“, ali tada nisam ni znao kolika se žrtva morala podnijeti za te tri riječi. Gradom su u to vrijeme prolazili mladi momci u maskirnim odorama, koji nisu imali opremu kao komandosi, ali je svaki od njih imao srce kao Amerika. Prolazili su nekad sretni, a ponekad sam ih gledao tužne.
Danas ih ipak probam shvatiti, i divim im se. Dok je meni u njihovim godinama bio problem gdje izići vikendom, oni su najbolje godine života proveli u rovu, u zemunici i na kiši, na snijegu, ledu i to pod mecima, granatama… Za koga? Za mene, za tebe, a najmanje za sebe.
Zašto ovo pišem? Zato jer se sramim društva koje se nedolično odnosi prema istim tim mladićima, a danas ljudima koji se brinu o svojim obiteljima. Zašto ovo pišem? Zato jer smo im okrenuli leđa i to totalno, degradirani u svakom pogledu. Zašto ovo pišem? Utipkam branitelji Tomislavgrada na Googleu, pogledam slike koje ta tražilica izbaci i ne mogu vjerovati: nigdje mojih junaka u maskirnim odorama, nema ih?! Nema momaka koji su morali, jednostavno morali, preko noći od učenika, mladića, postati odrasli ljudi i ratnici. To ste samo vi, mladi, a stari ratnici, mogli! Da, upravo ti, danas nezaposleni oče koji sa svojom suprugom školaš djecu ni sam ne znajući kako. Da, ti radniče koji primaš minimalac od nekoga kome je rat bio brat, za razliku od tebe – od nekoga koji je “igrom slučaja” od tercijarne postao ne sekundarna nego privatna sirovina. Da, upravo ti radniče po europskim bauštelama ( stranac u državi koju si oslobodio, stranac u inozemstvu)! Na tim slikama iz rata malo je vas branitelja iz Tomislavgrada.
Mislim da se vi niste borili za cvijeće i polaganje svijeća gdje nema vas. Ima zategnutih i mekanih lica, ali nema VAŠIH izbrazdanih vjetrovima sa Stožera ili Malovana, smrznuta snijegom i ledom i natopljena kišom. Ne, junače moj, viteže moj, tebe nema tu.
Možda neki misli kako ste zaboravljeni, kako više niste važni, ali bit ćete uvijek u mom srcu, jer ste dali mladost, mnogi i život kako bih ja, a i “oni” bili živi, sretni i mirni. A “oni”, njih svako jutro čeka ogledalo i ne bih volio biti to ogledalo! A ti, sad odrasli čovječe, a nekad mladiću u maskirnoj uniformi – digni glavu, ponosno hodi svoj zemaljski hod i uživaj slobodu koju si nam stvorio!
HVALA VAM HRVATSKI BRANITELJI!
www.tomislavnews.com
