Sjedio sam nedjeljom u kući i pripremao se za idući radni tjedan računajući na stresove koji me čekaju .
U tom trenutku ulazi moja žena i govori: “Mali ima temperaturu!” Ja, praveći se da me to zanima pitam : “A kolika je?” “39 s 5 “, reče ona zabrinuto.
Vidjevši da ne mogu izbjeći to da sad moram dijete voditi u bolnicu digao sam se s kauča, uzeo ključeve od auta i uputio ženu da spremi maloga doktoru. Trpajući se u auto žena je imala zabrinuti izraz lica zbog djeteta, a ja sam još u mislima bio na poslu i organizirao obveze.
Kad smo došli u bolnicu doktor je pregledao dijete i ustanovio da će biti sve u redu i da će dijete preboljeti bolest, ali reče kako i mi moramo ići u samoizolaciju jer je to koronavirus.
Davno je to bilo, ali sjećam se, rekao je točno ovako: “Gospodine, Vi i Vaša gospođa morate biti u izolaciji 15 dana jer ne znamo imate li i Vi taj virus i tako nalažu zakoni o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti”
“Ali… doktore… ja …”, počeo sam ja zamuckivati. “Ja … ne mogu… ja moram… ići na posao…”
“Posao može čekati!” prekinuo me doktor i dodao: “Ne smijete širiti zarazu među našom populacijom” i u ruke mi dao papir da se potpišem za bolovanje.
Vidjevši da mi nema druge potpisao sam se na papir i otišao kući.
I tako sam ja ležao kod kuće nekoliko dana ne radeći ništa dok mi ne padne na pamet da ja imam hobi. Sjetio sam se da volim planinarstvo i odlučio sam sjesti u auto i svaki dan se odvesti do druge planine i uživati u prirodi. Uživao sam ja u blagodatima samoizolacije provodeći dane u prirodi bez ikakvih obveza i stresova i poziva na mobitel koji su bili učestali na poslu, ali bližio se zadnji dan izolacije i već sam počeo dobivati pozive iz firme kad trebam doći na posao.
Bilo mi je teško opet se naviknuti na stres, pa sam zadnji dan izolacije otišao kod prijatelja koji se testirao na virus i bio pozitivan. Zamolio sam ga da javi doktoru da sam bio s njim u kontaktu i opet mi je doktor propisao, nazdravlje mu bilo, samoizolaciju i opet sam mogao bez posljedica otići na bolovanje koje je, naravno, plaćeno.
I opet su mi iz firme kolege slali poruke da se držim i da u mislima proživljavaju svaki trenutak pakla kroz koji ja prolazim.
I tako sam ja opet bio na početku samoizolacije i plaćenog bolovanja i opet sam organizirao šetnju po bespućima planina s mojim najboljim suputnikom – rakijom. Jedino je ona ( rakija) znala u kakvom “paklu samoizolacije” se nalazim i koliko mi je teško!
Svako jutro sam iz toplog kreveta blagoslivljao naše zakonodavce koji su radili nadljudske napore u donošenju odluka za zaštitu građana od opasnog virusa i svaku večer sam se molio Bogu da im podari zdravlja da bi mogli što više donijeti takvih odluka koje meni odgovaraju.
A onda je došlo toplije vrijeme tj. proljeće i brojke zaraženih su počele padati, a meni je sve teže bilo pronaći nekog zaraženog prijatelja pomoću kojeg sam mogao produžavati plaćeno bolovanje.
Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da ću opet morati na posao, pa sam diskretno među poznanicima bacio glas da ću platiti nekoliko novaca samo da se rukujem s nekim tko je zaražen da bih mogao produžiti izolaciju.
Uz sve te nevolje za produživanje izolacije došlo je i to cjepivo protiv virusa na koje sam ja gledao kao na nešto protiv čega bih se ja trebao s najvećom žestinom boriti jer je bilo ugroženo moje bolovanje, ali hvala Bogu naši zakonodavci su odlučili da se treba ne samo jednom cijepiti nego i dva, a poslije i tri puta da bi se stekao nekakav imunitet i opet uz sve to nije bio zajamčen imunitet organizma od strašnog virusa.
Konačno sam mogao odahnuti jer su uz sve te mjere počeli dolaziti novi sojevi virusa o kojima se nije znalo ništa, a ipak su se svi bojali nepoznatog.
Sve su to naši zakonodavci lijepo zakomplicirali da je bilo nezamislivo da moja firma uopće može i zamisliti upitati me je li moje bolovanje opravdano s obzirom da ga produžavam već evo godinu dana.
Zato srdačno zahvaljujem svim novinarima koji su tako panično širili podatke o zarazi i svim vladama svijeta koji su tako munjevito reagirali uvodeći mjere i propise za tu plandemiju, pa koristeći sve te blagodati informacija i opreza ja evo plandemujem dulje od godinu dana i mogu vam reći kako je ta plandemija mnogo ugodnija od odlaska na posao.
www.tomislavnews.com/ Piše: Dinko Grgić/Foto ilustracija
