Čeka me moja božica, moja ljubavnica, čeka me razodjevena, moja razvratnica, bludnica, moja vila…Dan se primiče kraju, a moja Violeta rasprostrla svoju svilenu kosu po mojim grudima, spava, ja slušam kako diše, milujem njezino tijelo.
Tek sada, kada se polako počinjem hladiti , kada se polako vraćam u stvarnost, kada osjećam tvrdu zemlju pod nogama, kada svijet gledam i doživljavam onakvim kakav on doista jest, mogu realnije pisati o godini koja je iza mene. Siguran sam, najljepšoj godini u mome životu, koja se više niti hoće, a nažalost, niti može ponoviti. Mislim da mogu realno pisati, ali kako to činiti kada mi je cijela godina prošla kao lijep san iz kojega se polako budim. Da, bila je to godina zaljubljenosti, ljubavi, ludosti, ne znam kako bih sve to mogao nazvati.
Dogodila mi se ljubav, velika, neponovljiva, ne prva, ni druga, nego ne znam koja u životu, a ipak posebna. Potvrdila se ona da je ljubav zaista čudna biljka, samonikla i to najčešće na mjestima gdje je najmanje očekujemo i u vrijeme kada mislimo da je davno iza nas.
Iza mene je više od šest desetljeća života, uspješna karijera, brak i dvoje odrasle djece. Ne, brak nije iza mene, jer ja sam, mnogi tako misle, u sretnom braku s uspješnom ženom, lijepom, zgodnom i još uvijek poželjnom. Istina je da je naš brak , da je naša ljubav, već odavno prerasla u prijateljstvo, bez strasti, bez izazova. Svatko ima svoj posao, ostvario je svoje ambicije , poznati smo i priznati stručnjaci u svom radu, i polako odrađujemo posljednje godine radnog vijeka, ne veseleći se mirovini. Sin i kćerka su odrasli, žive i rade u drugom gradu, rijetko nas posjećuju zbog zauzetosti i udaljenosti. Još ni jedno nije zasnovalo obitelj, a ja, za suprugu da i ne govorim, radovali bi se unucima.
U početku braka, dok smo odgajali djecu i osiguravali egzistenciju, supruga i ja stalno smo imali o čemu pričati, planirati, raspravljati, a što smo bivali stariji sve smo se više udaljavali, bez vidnog razloga, jedno od drugoga. Godinama već, u velikoj kući, imamo zasebne radne sobe, ali i spavaće. Ne, nikad među nama nije bilo većih nesporazuma, svađa, u javnosti smo se uvijek pojavljivali zajedno, mnogi nam zavidjeli, a ni mi nismo imali razloga biti nezadovoljni. Tek ponekad bismo, više u šali, govorili kako smo već odavno bliska rodbina.
-Ja ipak ponekad pomislim da ti imaš neku sa strane, pa po cijeli dan si okružen zgodnim kolegicama, a o mladim studenticama da i ne govorim. Čitam ove ankete o studenticama koje dobivaju ocjene za seksualne usluge profesorima, i mislim, možda si i ti jedan od tih starohana koji iskorištavaju mlade i naivne djevojke- znala je, ponekad, moja Vera započeti razgovor za popodnevne kave vikendom, kada bismo , uglavnom, zajedno pili kavu.
-Ne pravdam se, Vera, bih ja to rado, ali znaš mene, i suviše sam lijen za te stvari. Upoznavanje, udvaranje, gubljenje vremena. Znaš , kada bi netko sve to uradio za mene, izvršio pripreme i da ja samo dođem u krevet, možda ne bih pobjegao od kakve zgodne plavuše. A one, tako se barem priča u vicevima, imaju mnogo vrjednije noge nego glavu- obično bih odgovarao na ženine začkoljice, ali sam doista takav i bio i tako razmišljao.
Komu bi još mogao biti zanimljiv sijedi sveučilišni profesor, strog i uvijek s nekakvim knjigama pod rukom. Čak i u mlađim danima nisam primijetio da me studentice gledaju kao zgodnog i poželjnog muškarca, uvijek sam bio na odstojanju od studenata, strogo akademski. I strogi odgoj u patrijarhalnoj, seoskoj obitelji, duboko je živio u meni. Uvijek sam osuđivao bračne prijevare, pa i neumjesne primjedbe mojih kolega na račun kolegica ili studentica uvijek su mi bile odvratne. Meni to nikada ne bi izletjelo iz usta, gotovo sam bio bezgrešan čovjek, pa su me kolege i prijatelji, a volio sam društvo intelektualaca i duge znanstvene rasprave, prozvali Svetim Tomom, jer mi je Toma ime. Za toga sveca kršćanski nauk kaže da je bio nevjerni, što je pogrešno, on je bio nepovjerljivi, pa je priličniji naziv sumnjivi Toma. Ja kao znanstvenik doista sam bio sumnjiv, zato sam istraživao, propitivao povijest, a začudo, stari Latini su me oduševljavali sa svojim hedonističkim načinom života. Možda je baš iz tih starih knjiga o starim varalicama i strasnim ljubavnicima i pjesnicima Latincima, u meni , u zrelim godinama , počela rasti nekakva prikrivena želja okušati takav način života. No, sam bih sebe od toga odvraćao mislima kako sam se kasno sjetio. Da nikada ni za što nije kasno, ili-svašta reci ni za što se ne zakuni- ispravnim se pokazalo prošloga proljeća, upravo se navršilo godinu dana.
Već sam kazao kako sam bio staromodan, rijetko mijenjao navike, i još uvijek sam svoje stručne radove pisao na pisaćem stroju. Mlađe kolege su mi govorile kako moram prijeći na računalo, kako Internet pruža neograničeno mnogo informacija, kako ne mogu biti ukorak s znanošću bez poznavanja informatike. Naravno, i sam sam se često uvjerio u to, ali sam koristio usluge svog asistenta, sve dok jednog jutra nisam čuo ovo:
-Profesore, ja ti doista više ne želim pomagati, radije ću ti uplatiti tečaj informatike, svladat ćeš to za desetak dana, pa i kad odeš u mirovinu bit će ti to odlično pomagalo u tvom pisanju. Hajde, priznaj da si nesposoban naučiti ono što svako dijete danas zna. Priznaj, pa ću odustati od nagovaranja?- nagovarao me, tko zna po koji put, kolega.
-Ne priznajem i neću priznati, evo, pokušat ću, a ti se raspitaj gdje i kako mogu ići na tečaj.-proradio je inat u meni.
Uvečer sam se već spremao na tečaj informatike , a moja supruga Vera nije mogla vjerovati u što se upuštam, ona to neće ni pokušati, a meni se podsmjehivala.
-Sigurno si čuo da na tom internetu ima dobrih slika, jedino ti je preostalo gledati ih- govorila je, ali ja sam ipak krenuo na dobivenu adresu.
Ušao sam u prostoriju u kojoj je bilo desetak osoba, uglavnom moje dobi, i žena i muškaraca. Kao prvašići, stidljivo i radoznalo smo se pogledavali. Tada se pojavila ona-učiteljica, predavačica, informatičarka Violeta, tako se predstavila.
Žena prosječna izgleda i , procijenio sam , u dobrim četrdesetim godinama. Ništa na njoj nije bilo iznimno, niti neobično, žena kakvih sam svakodnevno viđao na poslu, u susjedstvu. Ali, njezin glas, riječi i rečenice koje su izlazile iz usta, bile su najljepša poezija, pjesma koju sam do tada čuo. Očarala me riječima i , iako sam pozorno pratio što je govorila, ništa nisam razumio, odjednom sam bio u nekom drugom svijetu, misli su mi odlutale…
-Gospodine, uzmite miša u ruke, ovako, eto vidite, ne boli!?-pogledala me ispitivačkim pogledom Violeta, osjetila je moj strah pred nepoznatom tehnikom i pogled koji je tražio ohrabrenje, pomoć. Držao sam ruku na mišu, a ona je svojom rukom poklopila moju ruku i pokretala neke čudne sličice po površini računala. Otvarala mi novi svijet znanja, ali i nova, u meni već davno zakržljala osjećanja. Počeo sam drhtati, u glavi mi se mutiti , pomiješale su mi se stanice u mozgu.
A Violeta je išla od jednoj do drugog «učenika» objašnjavala prve korake, hrabrila, pokazivala…Unatoč svemu, ipak sam taj prvi put naučio upaliti računalo i svladati strah od miša, te šarati po radnoj površini. Ali, spoznao sam još nešto-u meni su se probudila osjećanja kojih odmah nisam bio svjestan. I doista, kući sam došao razdragan, baš kao učenik koji se vraća prvi dan iz škole. Vera se smijala, a ja sam samo razmišljao hoće li ikada doći sutra večer da idem na tečaj. U glavi sam redao slike i događanja toga dana, a najupečatljivija je bila slika Violete. S njezinom slikom u mašti sam i zaspao.
Na sate informatike išao sam veseo, koračao kao da me nose krila, kao da sam letio, a u stvari sam lebdio od sreće. Zbog otkrivanja mogućnosti računala ili zbog Violete? I zbog jednog i drugog. Sam sam se sebi divio kako sam lako upijao Violetine riječi i kako sam se ohrabrio na računalu. Pa već sam znao napisati poruke, priključiti se na Internet, ali mnogo toga je još trebalo svladati, tako je govorila učiteljica. Da, moja draga učiteljica, koja je sve znala i koja se trudila prenijeti nam što više znanja, praktičnog rada. Zašto sam umislio da je sa mnom posebno pažljiva, čita li to ona naše misli, ili skriveno značenje naših probnih poruka.
-Profesore Toma, dobro ste Vi to svladali, poduka se bliži kraju, pa ako želite možete dolaziti i na dodatne, individualne sate kod mene doma. No, ja mislim da i sami možete sada koristiti računalo za ono što Vam treba. Ako želite više, na raspolaganju sam Vam. Ne morate odmah, sada mi možete elektronskom poštom poslati poruku, tražiti savjet, možete me čak i nazvati- prišla mi je , nakon zadnjeg sata tečaja Violeta, gledajući me nekako zavodnički, ili se meni tako činilo. Zapisao sam njezinu e-mail adresu i broj telefona.
-Hvala Vam, mislim da će mi trebati još učiti, razmislit ću pa ću Vam javiti- zbunjeno sam govorio, a ona je dodala da je najbolje da joj pišem mail poruke, iz kojih će ona vidjeti kako napredujem.
Trebam li reći da sam odmah kupio računalo, laptop, najnoviji, koji sam mogao nositi sa sobom. Gorio sam od želje pisati Violeti, smišljao poruke, pjesnik se probudio u meni. No, trebalo je instalirati računalu, čekati priključenje na internetsku mrežu, što je potrajalo pet dugih dana. Vikend sam proveo sa asistentom stalno probajući, uz njegovu pomoć, slati poruke. Njemu, znancima čije sam adrese imao i početkom radnog tjedna bio sam siguran da ću, dugo smišljanu poruku, ustvari dugo pismo, uspjeti poslati Violeti.
«Poštovana gospođo Violeta, ne budite strogi, ovo je prva poruka, pa ako ima grešaka, ukažite mi na njih. Vi ste se i previše trudili, možda ja nisam bio najbolji učenik? Uvjeren sam da mi trebaju dodatni sati poduke i rado ću pristati na to , ako Vi odvojite vrijeme za mene. Razumije se da sam spreman platiti Vaše vrijeme i trud, a možda bih i ja Vas mogao čemu podučiti? Nestrpljivo čeka odgovor , učenik Toma», čekala je , oprezno napisana poruka, da je pošaljem.
Prvu pauzu iskoristio sam poslati je. Neuspješno , a nisam želio ničiju pomoć. Vraćala se poruka tri puta, ja sam već bio neurozan, a kada se nije odmah vratila, zatvorio sam računalo i otišao na predavanje. Vrijeme je sporo prolazilo, čak sam jedanput i izišao s predavanja i povirio u laptop, poruka se nije vratila, ali nije bilo ni odgovora.
Svaku pauzu koristio sam za otvaranje računala, ali ni moje poruke natrag, ni znaka od Violete da je poruku primila. Na kraju radnog vremena nije mi se dalo ići iz kabineta, kao opsjednut buljio sam u računalo. Čekao i dočekao.
«Poštovani profesore, Vaša poruka je u redu, pa ipak mislim da biste trebali doći na dodatnu poduku. Ako Vam nije problem doći večeras oko osam sati, kod mene doma, čekat ću Vas» pisala je Violeta, a ja sam još dugu buljio u poruku, zamišljao Violetu kako je piše naslonjena na radni stol, crnu joj kosu zabačenu preko glave, kako svako malo rukom zabacuje pramenove koji joj padaju na oči i kako joj, zašto to ne priznati, grudi dotiču računalo dok piše. I svašta sam još mislio, maštao, a i poruka, činilo mi se dvosmislena, davala mi je pravo na to. Prvi sumrak već je bio pao kada sam , ponesen nekakvom nevidljivom snagom, gotovo poskakivao izlazeći iz zgrade. Portir me malo čudno pogledao, samo sam mu mahnuo rukom i nastavio, kao nestašni dječarac poskakivati. Kuda? Tek kad sam došao do vozila sjetio sam se da ne znam ni gdje Violeta stanuje. Sveti mobitel!
-U istoj zgradi gdje je bio tečaj, samo na katu-čuo sam Violetin cvrkut, ili je meni tu večer sve mirisalo na proljeće, na cvijeće, na ptice, na nemir, na leptiriće…da ne nabrajam, sve mi je mirisalo na ljubav i na strepnju, koje su se borile u mome zrelom tijelu, u mome srcu, koje već dugo nije tako kucalo, udaralo kao da će iskočiti.
Mahnula mi je s prozora, a ja sam usporio korak, pokušao prekriti nemir i kada sam ušao u zgradu, najednom sam zastao: što ako joj je unutra suprug, djeca, majka, neka susjeda, prijatelj…??? Hrabrost me odjednom izdala, jedva sam se uspeo stepenicama. Stajala je na vratima, Violeta, moja učiteljica, u kućnoj svilenoj haljini, zagonetnog osmijeha i srdačnog pozdrava. Osjetio sam vrelinu i vlažnost njezinog dlana u dodiru s mojom hladnom rukom. Sigurnim korakom Violeta me povela prema velikom naslonjaču, posjela me, potom se vratila i okrenula ključ u bravi.
-Profesore, imate li što protiv da Vas prvo dobro izljubim, poslije ćemo vidjeti- bilo je prvo što sam čuo iz Violetinih usta kada je ušla u dnevnu sobu. Raširio sam ruke, aVioleta me znalački vodila putovima užitka. Bio sam izgubljen, činilo mi se kako me hvata lagana nesvjestica, ali i dovoljno pribran da odgovorim na sve njezine prohtjeve. U početku zbunjeno, ali Violeta je računala na to, ohrabrivala me nježnim riječima između strasnih poljubaca, koje sam počeo razbacivati po njezinom tijelu, po svakom djeliću…No, ne pristoji se ozbiljnom čovjeku, k tomu i ugledanom profesoru, pisati o detaljima, a ne znam bih li uspio riječima i iskazati sve ono što se te noći do ponoći događalo između Violete, drage moje učiteljice, i mene, zrelog, oženjenog profesora, strogog oca. Ali…Znam da se ne bih ovako trebao ni ispovijedati, to čine uglavnom žene, no, svoju tajnu sam morao nekomu otkriti, zapisati , ispričati i to sada, kada me zanos, kada me ta ljepota od užitka u zrelim godinama, od krađe zabranjenog voća, počeo napuštati. Kada se zanos pretvorio u ponos, u zahvalnost životu što mi je priuštio godinu radosti, kakva se, siguran sam, ne doživljava dva puta u životu, koja je neponovljiva.
Gdje ono prekidoh misao? Bližila se ponoć, pili smo neki opojan čaj, Violeta me gledala u oči, možda zaljubljeno, ali siguran sam da je sreća bila ono što sam vidio u njezinim očima. Htio sam nešto reći, htio sam pričati, ali usne su bile otvorene samo za Violetin poljubac i mazno:» Hvala dragi moj, poduka je završena, vidimo se opet, laku noć», otvorila mi vrata i prije nego sam bilo što uspio reći, vrata su se zatvorila za njom.
Vozio sam doma i nisam uopće osjećao grižnju savjesti, nisam mislio ni na Veru ni na djecu, mislio sam samo na Violetu, na nekoliko sati što su bili iza mene. Sati užitka. Možda bi najljepše bilo u ovako blaženom stanju umrijeti, počeo sam odjednom razmišljati o smrti, blaženoj, jer kakva inače može biti smrt tako sretnog čovjeka kako sam se ja osjećao.
Stigao sam doma, savršeni poslijeponoćni mir. Vera spava. Unosim u radnu sobu laptop i pišem poruke, redam zahvale svojoj ljubavnici, pjesnik se probudio u meni, pišem joj stihove …Kakva noć «ludilo u meni», čuo sam negdje da se tako kaže, ili pjeva, nije mi važno, moja Violeta će sve razumjeti. Moja Violeta, žena o kojoj ništa ne znam, a koju dobro znam, i znam da je moja božica, moja muza, moj eliksir.
-Noćas sam se probudila i gledala te kako udaraš po onom računalo. Što ti to treba, toliko si se zanio pišući da me nisi ni čuo ni primijetio. Pustila sam te da se mučiš, ali kad izgubiš vid ja te neću vodati- govorila je Vera ujutro nalijevajući mi kavu i gledajući me prijekorno. Ništa ona nije znala, ništa slutila, ni u što sumnjala, nije ona čula bure i oluje u mome tijelu, nije ona mogla čuti kako mi krv žubori venama, dobra moja Vera.
Nekoliko studenata čeka pred mojim kabinetom, jutros imam ispite. Tako bih im rado svima podijelio petice, samo da me puste na miru, da se zaključam u svoj kabinet i pišem, maštam. No, moram uspostaviti nadzor nad svojim osjećanjima, govorim sam sebi. «Slažem facu» i uz dobrojutro svima, ulazim u kabinet i uključujem računalo. Stigli su odgovori, umilne poruke od moje božice.» Dragi moj profesore, hvala ti za ovu noć, ne znam je li ona bila stvarna ili sam samo sanjala. Tvoje drage riječi na porukama uvjerile su me da je stvarnost. Još ležim u krevetu, u mašti ponovno proživljavam proživljeno. Vratio si mi vjeru u ljubav, u život, dakle, iznenadne ljubavi se ne događaju samo u romanima…», čitam poruke i obuzima se sladostrašće od sjećanja, svježeg. Gledam u otvorenu poruku i prozivam studente. Gotovo mehanički im postavljam pitanja, i zašto mi se čini, sve znaju. Možda i ne slušam njihove odgovore, ali svima dijelim dobre ocjene. Danas je moj dan, pa neka bude i njihov! Dok slušam kako se raduju pred vratima, pišem.
«Najdraža moja, ne znam ni ja je li prošle noći bio san, ali da bih to provjerio želim pokušati ponoviti je, ako je to moguće. Htio bih i ostatak ovoga dana pretvoriti u noć, da traje što dulje…»
«Čekam te», vidim vraćenu poruku i ne mogu da vjerujem. Istrčavam iz kabineta, čujem kikot studenata iza sebe.
Čeka me moja božica, moja ljubavnica, čeka me razodjevena, moja razvratnica, bludnica, moja vila…
Dan se primiče kraju, a moja Violeta rasprostrla svoju kosu po mojim grudima, spava, a ja mirišem njezinu kosu, slušam kako diše, milujem njezino tijelo.
Budi se, kuha nam kavu, sjedamo za stol, razodjeveni, nenagledani.
-Dragi moj, ja sam potpuno slobodna žena, nekada davno bolno razočarana u ljubav, zavjetna da se nikada više ne zaljubim, da ostatak života provedem sama , ali-što mi se ovo dogodi. Hvala ti što si me izvukao iz samoće, što si me oslobodio okova, što je moje tijelo isprobalo sve ono što sam samo čitala, a sve to zahvaljujući tebi. Ne moram ti značiti mnogo, želim biti tvoja razbibriga nakon napornog dana, a ja želim nadoknaditi sve propušteno. Ne želim biti tvoja obveza, tvoja briga- govorila je moja Violeta, a ja sam se kolebao, reći joj istinu o sebi ili lagati. Ali ono što sam osjećao prema njoj nije dopuštala laži. Otvorio sam dušu pred njom.
-Svi krivnju, sav grijeh ,ako u ljubavi ima grijeha, primam na sebe. Ja mislim da nas i anđeli štite, jer se ljubimo, ne ubijamo, ne krademo. Ipak krademo, i ja ne želim da tvoja supruga bude uskraćena u bilo čemu, ne želim povrijediti tvoju djecu, ne želim te krasti, mogu te dijeliti, pa ti si tako dobar, ostani uz svoju obitelj, a ja sam za tebe uvijek ovdje- govorila je ozbiljno Violeta, nudeći mi se kao dar, ne tražeći uzdarje.
I gotovo godinu dana Violeta je bila moja utoka, utjeha, moje uživanje, moja razbibriga, kako je ona to govorila. Stalno mi je pisala, i stalno sam joj pisao nježne poruke, najljepša su to ljubavna pisma koja sam ikada pročitao. Kada je Violeta putovala na neka meni tajanstvena, a navodno službena putovanja u inozemstvo, ta pisma sam stalno čitao, napamet učio. Nevjerojatno je kako Vera ništa nije posumnjala, što je meni bilo sumnjivo, nije pitala što noćima radim uz računalo, nije primijetila da sam se pomladio, da se više nisam nervirao za sitnicu. Sada znam da sam i prema Veri i prema djeci bio pažljiviji, što su oni pripisivali mojim godinama i ne sluteći da sam time prikrivao svoju nevjeru.
Radovao sam se proljeću, a ono samo što nije stiglo. Navršavala se godina dana kako sam volio, kako sam ljubio, i svaki minut mislio na Violetu. Pratio je na putovanja, dočekivao, često i noći provodio kod nje govoreći Veri da idem na neki seminar.
Nakon noći provedene s Violetom, ispratio sam je na put, u Italiju. Rekla je da ide na nekakav seminar, a trebala je obnoviti i garderobu za sezonu. Sve sam joj vjerovao, bio sam spreman sve za nju uraditi, sve joj dati, život za nju, ali ona nije bila zahtjevna, bila je zahvalna za vrijeme užitka koje sam joj priuštio, a koliko sam tek ja njoj bio zahvalan, sve dok…
«Dragi moj, pišem ti iz zrakoplova, dugo me neće biti, a ako bude sreće i onako kako sam planirala, kada se idući put sretnemo bit ću gospođa, udana žena, vjerna supruga stranca kojega ne poznaješ i o kojemu ti nikada nisam htjela govoriti. Hvala ti, da nije bilo tebe nikada ne bih imala snage upoznati njega. Bila sam uz tebe dok se nisam uvjerila da je ljubav prema njemu ohladila moje osjećaje prema tebe, a koji, budi iskren, nisu imali budućnosti. Uvijek ću te nositi u srcu i bit ćeš najljepši dio mojih sjećanja, našeg ludovanja, radovanja, ljubovanja. Neka to bude godina za pamćenje, i moja i tvoja, i molim te da mi ne pišeš, da me ne zoveš, osim ako si u smrtnoj opasnosti. Nema svatko tvoju Veru, rado bih joj zahvalila i zatražila ispriku, ako sam joj išta ukrala…- bilo je dugo Violetino pismo, koje sam zaključan u kabinetu pročitao nekoliko puta, ponovno, kao sumnjivi Toma, ne vjerujući svojim očima. A osjećao sam, znao sam da se bliži kraj ovoj ljepoti.
Vratio sam se doma, sjeo Veru u krilo i gledao je kao cucak željan nježnosti, željan gazdine ruke, gazdinog milovanja, nakon što se vratio iz skitnje.
A navečer sam opet sjeo za računalo, morao sam pisati, ali ne Violeti, nego ispovijed kao sjećanje na godinu užitka, na godinu u kojoj sam volio Violetu i u kojoj je ona voljela mene. Ali, malo je vječnih ljubavi…Osim prekinutih!
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
