Stanovnicima sela Vrgorske krajine život se zakomplicirao zbog ‘zlatnog papirića‘
Život u vrgorskim brdsko-planinskim selima nikad nije bio lagan, moglo bi se reći više je bio surov. Tako su se i sve vlasti već desetljećima odnosile prema tom kraju, pred gotovo svake izbore političari bi dolazili i obećavali stanovništvu “brda i doline”…
A kad bi izbori završili, svatko bi otišao na svoju stranu, a malo ili gotovo ništa bi se od obećanog i ispunilo. Ljudi u tim krajevima sami su probijali ceste do kuće, kopali kanale za telefon, radili na elektrifikaciji sela.
Danas su u tim krajevima ostali samo najhrabriji, sela su pusta i prazna, mladi su pobjegli u Makarsku, Split, Orebić, Zagreb… u potrazi za boljim životom.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju život preostalog dijela stanovništva na tom škrtom kamenu potpuno se promijenio, kao i njihove rodbine koja dođe na sahrane, zapaliti svijeću na groblju, posaditi malo krumpira za sebe. Rigorozne kontrole i kazne, prije svega policijske, dovele su do toga da malo tko o ovoj tabu temi želi javno i otvoreno govoriti. Svi znaju u čemu je problem, ali nitko ne bi javno o tome govorio, nitko se ne želi zamjeriti.
Ulaskom Hrvatske u EU pogranično stanovništvo moralo je izvaditi pogranične propusnice da bi došlo do svoje zemlje s druge strane granice, stotinjak metara udaljene od kuće. A da biste došli do tog “zlatnog papirića” koji je potpuno paralizirao život u tim selima, morate imati godinu dana prebivalište u pograničnom području i nekretninu upisanu u katastru s druge strane granice. Rijetki to imaju, odnosno ispunjavaju.
Jedan od razloga je što je zemlja još upisana na pradjedove, a ovi iz udaljenijih gradova, iz Makarske, Splita, Orebića, ne ispunjavaju uvjet o jednogodišnjem prebivalištu unutar pograničnog područja. Iako policajci više-manje poznaju sve te ljude, granicu rijetki mogu prijeći kako bi došli do groblja, njive, vinograda… Mogu, naime, ali pri tome će zaraditi kaznu za ilegalan prijelaz granice od 2000 do 10.000 kuna i odlazak na Prekršajni sud.
S obzirom na to da je Vrgorska krajina posljednjih mjeseci na meti migranta, velik dio stanovnika postavio nam je pitanje:
– Piše li naša policija i migrantima kazne za ilegalne prijelaze ili se to samo odnosi na nas? Kome je ova država mater, a kome maćeha – upitalo nas je nekoliko starijih stanovnika kad smo “otvorili” ovu temu.
– Valjda bi za sve trebao biti zakon isti, a ne jedne vraćati odmah u BiH, a svom narodu pisati kazne – vele nam ovi ljudi.
Ovdje treba napomenuti kako nismo provjeravali na Prekršajnom sudu u Metkoviću, koji je nadležan za područje Vrgorske krajine, je li i koliko kazni napisano lokalnom stanovništvu, a koliko migrantima koji svako malo “upadaju” na područje Vrgorske krajine.
Dok se vozimo ovim selima, rijetki su otvoreno spremni razgovarati o “zidu” među pograničnim selima, koja su stoljećima živjela skupa, gdje su ljudi zajedno išli na sijela, sjedili navečer, pjevali, ali i tugovali. Sve se to promijenilo nakon ulaska Hrvatske u EU zbog policijskih kontrola.
image
Kovač Jure Grljušić: ‘Molim vas, gdje ste našli mene? Ne želim imati problema s nikim…’
mate primorac
– Molim vas, gdje ste našli mene? Ne želim imati problema s nikim – kaže nam Jure Grljušić, poznati majstor i kovač, te nastavlja:
– Po meni je najgluplja stvar što postoji granica među istim narodom. Evo, sad vi meni recite je li normalno da moj susjed koji ima prebivalište ovdje, kad dođe iz Makarske i želi otići do svoje zemlje ubrat malo raštike, treba za to dobit odobrenje iz Banje Luke – pita nas Jure i objašnjava nam kako se pogranične propusnice rade u glavnom gradu Republike Srpske za sve pogranične krajeve, pa i za ova hrvatska sela.
– To su naši krivi što se nisu izborili u Mostaru da se to tu pravi, a ne da čekamo to iz Banje Luke – smatra Grljušić.
Tragom tih informacija, zvali smo u ured Granične policije BiH, koji su nam u svom priopćenju otkrili koliko koštaju pogranične propusnice, kako se i gdje izdaju i na koji vremenski rok i koja to agencija radi. I uistinu, sjedište te agencije je u Banjoj Luci, na adresi Petra Kočića 61.
U priopćenju se navodi da je Vijeće ministara BiH pravilnikom o cijeni pograničnih propusnica propisalo visinu naknade koja se plaća u postupku izdavanja pograničnih propusnica građanima Repubike Hrvatske u iznosu od 60 konvertibilnih maraka, dok je sporazumom dviju zemalja propisano da se propusnica izdaje na rok od pet godina. Nadležna postrojba GPBiH dužna je pak izdati propusnicu ili rješenje o odbijanju zahtjeva, u najkraćem mogućem roku, ali ne kasnije u roku od 60 dana.
Vijeće ministara BiH odredilo je Agenciju za identifikacijske dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine (IDDEEA) da izvrši uspostavu sustava za izdavanje pograničnih dokumenata, te ovlastilo da u suradnji s izvornim organima, među kojima je i Granična policija BiH, izradi idejni projekt za izdavanje pograničnih dokumenata, kao i da vodi evidenciju o pograničnim propusnicama za državljane Republike Hrvatske, što podrazumijeva tehničku izradu dokumenata.
“Također, odlukom je propisano da Granična policija BiH vodi upravne postupke izdavanja pograničnih propusnica te da prikuplja podatke potrebne za izdavanje pograničnih propusnica i dostavlja ih u evidencije koje tehnički vodi IDDEEA. Ova odluka propisuje da će IDDEEA uspostaviti elektronsku evidenciju izdanih pograničnih propusnica s osobnim podacima i informacijski sustav putem kojeg se dostavljaju podaci u evidenciju i koji će biti dostupan Graničnoj policiji BiH i Ministarstvu vanjskih poslova BiH”, stoji u priopćenju Granične policije BiH, koje potpisuje glasnogovornica Franka Vican.
Dok smo prolazili kroz Kašče, Mijaca, Žlibinu, vrgorska sela, i tražili sugovornike za ovu temu, u Mijacima smo naišli na još jednog starijeg čovjeka, u biti samo su ostali stariji, jer su ih sve raselili, prvo politika bivšeg komunističkog sustava, a priča se nastavila i nakon stvaranja Hrvatske.
– Reći ću vam nešto, ali ako nećete staviti moje ime u novine, da ne bih sutra imao problema – kaže ovaj 70-godišnjak.
– Evo, vidite gdje su Dole (Ljubuški), možete se skoro kamenom baciti. Jedan čovjek tu radi kod nas, umjesto četiri kilometra, on mora svaki dan putovati okolo 70 km jer nema pograničnu propusnicu. Stavili su rampe s ključevima i kamere na graničnu crtu i nema više prolaza, sve gledaju. To ti je moj momak život kod nas, do jučer smo svi bili zajedno, a sad nam je bliža Makarska nego Dole – zaključio je naš sugovornik.
www.tomislavnews.com/Izvor: Slobodna Dalmacija
