I TAKO KAD MODRA ZVIJEZDA PLANE
I tako kad modra zvijezda plane
u nekoj noći prepunoj krijesa
rastvore mi se ponovo rane
i pritisne me teret nebesa
I oglasi se u snu ptica
naprslo srce zakrvari
Odroni mi se glečer s lica
i oko mene zanijeme stvari
I oči su mi ognja pune
(zgusnuta patnja mojih pređa)
Minulo vrijeme koje trune
izdajom vreba iza leđa
I zemlja toplim dahom zove
i zemlja slama naše kosti
O kako ubija naše snove
svemoguća u svojoj zlosti
I tako kad modra zvijezda svisne
u nekoj noći prepunoj krijesa
dogodi se da srce vrisne
i pritisne me teret nebesa
Autor : Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 1935. – 1996.)
www.tomislavnews.com/ Foto: Nebo iznad Tomislavgrada