Lijepa jesenska priča za opuštanje u ljetna, vruća popodneva!
Piše: Blago Vukadin
Pušač sam već nekoliko desetljeća, nažalost. Mrzim tu ovisnost o cigaretama i lažem sam sebe, kao i svi drugi pušači, da ne pretjerujem, nadam se istovremeno da su moja pluća, moje žile i drugi krvni sudovi otporniji nego u onih na kojima se njihova ovisnost prepoznaje već izdaleka. Ne samo po mirisu, nego i po tamnoj koži i neprirodno dubokoj boji glasa. Posebno ujutro mrzim taj smrad kojega svakodnevno udišem i za kojeg još masno plaćam, jer ništa ne zaudara tako nezdravo kao izgorjeli duhan nakon dubokog sna i buđenja. Kako bih tu svoju lošu osobinu barem držao pod kontrolom, te da svoju djecu ne bih izlagao nepotrebnom kašljanju, ne pušim u stanu nego uvijek iziđem na terasu, zapalim jednu ili dvije, nekada i tri cigarete, a opuške izgasim i ostavim ih u pepeljari.
Naša terasa nije baš nešto posebno, ali je dovoljno prostrana da tamo, ako je lijepo vrijeme, mogu provesti i po nekoliko sati čitajući nešto, radeći na kompjuteru ili pak samo zureći u park i slušajući dernjavu i vrisku uglavnom pijane mladeži, koja nije našla drugi put za pokazivanje svojih bjesomučnih hormona. Za vrijeme ljeta pepeljaru držim na stolu i ispraznim je ujutro prije nego krenem na posao, kad ponesem ostali otpad.
Sada je već jesen, maglovito je do podne, maglovito je i predvečer, već je zahladilo, pa pušim u zaklonu pletenog naslonjača za plažu, istog onakvog kakve Nijemci masovno postavljaju na obali Sjevernog mora gdje stalno puše vjetar. Naslonjač je jako udoban i topao, čak i za vrijeme kiše, vjetra ili oluje mogu tamo mirno sjediti, popiti kavu i popušiti cigaretu. Ujesen pepeljaru ne ostavljam na stolu, jer sam ga sklonio u stranu, nego na podu.
Prošli tjedan sam odjednom, sasvim slučajno, prilikom pušenja druge jutarnje cigarete primijetio da u pepeljari nedostaju opušci od barem nekoliko prethodnih dana. Moralo ih je biti jako puno, a nije ih uopće bilo. Pomislio sam najprije da je vjetar bio jak, nisam se međutim mogao sjetiti točno kakvo je vrijeme bilo tog dana, a kamoli tog tjedna, samo sam pogledao da ih nije raznio po terasi, ili ne daj Bože, do susjeda koji je aktivni sportaš i kronični nepušač. Laknulo mi je tek kad sam vidio da im nigdje nema traga, te sam otišao na posao i ostavio ukupno tri opuška i nešto pepela na dnu pepeljare.
Kad sam se vratio kući opušaka opet nije bilo, suhi pepeo je još uvijek ležao na dnu, pa sam uključio sve svoje kapacitete logičnog razmišljanja i došao do zaključka da vjetra, koji bi čikove odnio i razbacao okolo, nije bilo, jer bi u tom slučaju i pepeo, koji je puno lakši, završio negdje drugo. Bio sam ponosan na sebe, slično kao Newton kad mu je jabuka pala na glavu i kad je nenadano shvatio onaj zakon o inerciji koji se uči u sedmom razredu osnovne škole i za kojeg je naš nastavnik Branko Bartulić govorio da ga moramo znati i onda ako nas netko u ponoć iznenada probudi.
Odmah potom sam se zapitao – kao u svakoj znanosti kad čovjek počne razmišljati i kombinirati i kad od silnog naprezanja moždanih ćelija toj opsesiji više nije lako stati na kraj – gdje su moji opušci. Pregledao sam sve ćoškove, rupe, biljke, korov i ostale zamke, ali ih nisam mogao naći. Sjetio sam se da smo mi kao djeca, kad bi htjeli zapaliti cigaretu a nismo znali kako od ćaće ukrasti kutiju koju je čuvao u džepu, kradomice probali i one dulje opuške, malo bi ih obrisali, pripalili upaljačem i potegnuli jedan za drugim nekoliko cugova, iskašljali se i nakon toga, po preporuci Dane Jozina, uzimali malo smokija da nam ne smrdi iz usta. Pogledao sam upitno u svoga sina, on je se začudio zašto tako nepovjerljivo buljim u njega, upitao me je li se išta desilo, a već na osnovu pitanja sam prepoznao da sam ga u mislima nevina optužio.
Poput Sherlocka Holmesa sam istražio cijelu okolinu pepeljare, osigurao svaki pojedinačni dokaz, upamtio poziciju na kojoj su se nalazili DNK tragovi i probao doći do zaključka tko je počinio kazneno djelo, vrtlar ili sobar. Ali pošto nemam ni jednoga, ni drugoga, blesavo sam buljio u male komadiće papira na podu terase pored kojih su ležali pojedini ugrušci stvrdnutog duhana. Lopov je znači uzimao samo vatu iz opušaka dok je ostale dijelove razbacivao ne obraćajući pozornost kamo i kuda!
Odlučio sam ići do kraja, bez obzira na mogući trud i troškove, ostavio sam nekoliko opušaka u pepeljari, vratio se u stan, raširio zavjese i čekao da kriminalac dođe. Da mi ne bi bilo dosadno otvorio sam kutiju kikirikija, natočio hladno pivo, upitao sina hoće li odmah nešto pojesti ili može pričekati još dva sata, on je odgovorio nešto nerazumljivo pa mi je bilo jasno da nije gladan jer bi se inače potrudio da barem upita ima li išta slatko, i zauzeo poziciju. Nisam htio skrenuti pogleda niti jedne sekunde, pa sam čak promašujući usta kikirikijem isprljao svježe ispeglanu košulju i prosuo puno mrvica po podu, još više nego što je bilo duhana na terasi, ali me ništa nije moglo odvratiti od čvrste odluke da konačno spoznam tajnu nestalih čikova. Skoro ništa, osim telefona.
Kad sam već bio siguran da će se odnekud pojaviti kakvo čudovište, s logotipom Philipa Morrisa na čelu, zazvonio je telefon. Glasno i naporno je zvonio. Sin se nije mrdao s mjesta, igrao je neku igricu na mobitelu, ja sam pustio dosadni uređaj da odzvoni do kraja, ali je se on opet javio. Sad mi nije bilo druge, morao sam na donji kat do slušalice, jer tko zna, možda sam nekom klijentu obećao da sam kod kuće i da može doći po prijevode, pa sam se ljutito spustio u malu sobicu koju od luksuza zovem uredom. Radilo je se, kao i često, o krivom spoju. Svakodnevno me naime zovu klijenti jedne velike firme koja ima sličan broj, zabune se prilikom biranja, i završe kod mene. Nekada sam pošten i odmah im kažem da su krivo spojeni, da trebaju birati jednu dvicu više i čak im zaželim dobar dan, nekada sam pak loše volje pa kad s druge strane slušalice traže nekog tipa, odgovorim neljubazno da on tu više ne radi, da sam mu dao otkaz i da mi više ne dosađuju, a sugovornik s druge strane, posebno ako se radi o supruzi traženoga, počne skoro plakati u slušalicu. Ako mi proradi savjest smilujem se i pokajem se za učinjeni grijeh, međutim redovito ostanem tvrdoglav i smijuljim se zlokobno kad spustim slušalicu. Moja djeca me upozore na nepristojnost i onda im svečano obećam da na takve gluposti nikada više neću ni pomisliti, a kamoli činiti ih. Ali kakvo bi bilo obećanje ako se nikada ne bi prekršilo?
Kratko rečeno, toga dana, kao ni nekoliko narednih, nisam uspio saznati tko je lopov s moje terase, pa sam ideju traženja zapostavio i svoje duhovne kapacitete uložio u neki drugi, važniji znanstveni projekt, poput traženja u veš-mašini izgubljenih čarapa. Ni tamo nisam bio posebno uspješan, ali to je druga priča.
Danas sam došao ranije kući, do pet sati trebam završiti neke prijevode. Sinčina je negdje u gradu, skita se nakon nastave i sigurno će pojesti jedan kebab i dvije porcije marona, pa neće biti gladan kad dođe kući, zato sam prije svega sebi napravio kavu, zapalio cigaretu, jednu pa drugu, i obadva opuška ostavio u pepeljari na podu. Kad sam prao šalicu pogledao sam kroz prozor i imao sam što vidjeti:
Nad pepeljarom je nagnut stajao jedan vrabac, veliki vrapčina, i čistio je strpljivo vatu od drugih dijelova opuška. Sve što nije htio ponijeti sa sobom razbacivao je okolo, odletio nakon toga s vatom u kljunu nekamo i u roku od nekoliko minuta se opet vratio i pokupio i drugi čik. Tom prilikom mi je zapalo za oči da se možda i ne radi o vrapcu, nego o nekoj drugoj ptičurini, ali mi se ne da listati po wikipediji i tražiti pravilan naziv, pa će on za mene uvijek ostati vrabac, iako je možda ipak od neke druge vrste. Svejedno mi je što samo na prvi pogled izgleda kao vrabac, kad sagne glavu i kad se vide samo s gornje strane. Ali kad podigne kljun i počne treskati opuškom da duhan ispadne iz njega, vidi se da je sličan kakvom konobaru s frakom, ima veliki bijeli prsluk, ispod prsluka se nastavlja zelenkasti sako, a s leđa je siv jer ga inače ne bih prozvao vrapcem, dok mu je kljun izrazito crn. Ako netko ima vremena nek me obavijesti o hrvatskom i latinskom nazivu te ptice, pa ću priču možda popraviti. Vjerojatno neću.
Danas sam zbog ove kratko prepričane spoznaje jako olakšan, spao mi je teški teret s ramena, nešto slično osjećaju kad čovjek nakon što cijeloga dana hoda u uskim cipelama dođe kući i obuče ugodne papuče, samo još puno lagodnije. Odjednom su se svi problemi zadnjih dana razbistrili, svađa sa šefom oko neke nevažne sitnice, sudska rasprava u kojoj jedan pljačkaš nije htio priznati da je provalio u kuću pa je umjesto tri godine uvjetno dobio četiri bezuvjetno, sve je to postalo relativno i nevažno u usporedbi sa snagom spoznaje o kradljivcu mojih opušaka.
Sada razmišljam o tomu što li ptica radi s mojim vlasništvom. Možda vatu koristi kao izolaciju u gnijezdu prije nadolazeće zime? Možda čikove dalje preprodaje drugim vrapcima ovisnim o pušenju, skupa s Daninim smokijem? Možda je ptica stvarno konobar pa uživa u svom kafiću pred ptičicama ženskog roda i pravi se frajer kad uvali čik u kljun? Možda je vrabac Hercegovac pa šverca duhanom i vatom? Sve su to važna pitanja o kojima bi se dalo razmišljati, ali me danas više ne zanimaju posebno. Možda odsanjam odgovor na njih, možda ga otkrije neki drugi promatrač i znanstvenik, nije mi to uopće važno. Pomislim i na svetog Franju, on bi vjerojatno izišao na balkon i upitao pticu što radi s čikovima, ali mi onda pade na pamet da Franjo nije pušio, pa bi mu vrabac pobjegao i sakrio se od njega prije ukora.
Glavno je ipak da sam primijetio lopova. I da više ne moram ujutro čikove prazniti u vrećicu za smeće, nego da ih prije odlaska na posao mirne duše mogu ostaviti na terasi. Problem bi mogao nastati jedino ako stvarno vjetar zapuhne pa moj otpad odnese na susjedovu terasu. Ali to je onda više njegov nego moj problem.
