Neke želje, čežnje, žudnje, slutnje – često nejasno i kao u izmaglici – ljudski stvor nosi u sebi, u svojoj srži [srcu, duši, podsvijesti, genima… ovisno kako će tko to imenovati – kao što je prvi čovjek Adam nadijevao imena stvarima i pojavama], među njima jest svakako i slika vrta.
Žudnja za vrtom i njegovo pravljenje [sadnja, gradnja, ukrašavanje, oblikovanje] nazočna je tijekom čitave poznate nam povijesti; u svakoj civilizaciji i na svim kontinentima.
A u tim izvedbama napravljenim ljudskim rukama i trudom odražava se jedna jedina slika s početka stvaranja – slika Vrta, Zemaljskoga raja, Edena:
“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da bi natapala vrt; odatle se granala u četiri kraka.” (Post 8-10)[1]
“Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.” (Post 15)
Slika koja je ostala usađena u memoriju ljudske duše, neko nutarnje pamćenje [premda mozak baš i nema, čini mi se, izravne veze s tim], za kojom čezne od rođenja do tjelesne smrti.
Sjeća je se.
Priziva.
Traži njezin barem približan odraz u dostupnome.
Tu sliku Zemaljskoga raja. [Izgubljena poznatim prijestupom praroditelja, tzv. istočnim grijehom.]
Raja predočena slikom vrta.
Vrta napravljena rukama i umijećem, da bi bio barem podsjetnik na Vrt s istoka, s prapočetka: Raj zemaljski, Eden.
Kako je to sjećanje nazočno i u svim ostalim tradicijama koje nemaju nikakve veze s judeo-kršćanskom, razumno je zaključiti da i u njima postoji slično pamćenje negdašnjega prastanja blaženstva i blagostanja na zemlji, u kojemu je čovjek bio u neskrivenu doticaju s Bogom (božanstvom). Nalazimo ga u predajama o tzv. zlatnome dobu, pa i hrvatskoj usmenoj tradiciji.[2]
U ovoj prigodi (osnivanju novoga botaničkoga vrta udruge “Flifa” u Šuici) ne kanimo produbljivati temu i istraživati symboliku vrtova kroz povijest – postoje o tome brojni pisani izvori – ali valjalo bi barem spomenuti renesansu, kada je vrtogradnja kao vrst arhitekture upravo cvjetala. No u tome bitnome razdoblju [obično predočavanu samo sa svijetle strane] ima i doista mračnih segmenata: npr. magija je ponovno oživljena te je postala javna stvar, građeni su i vrtovi s drugom namjenom: onom protivnom. “Ako je vrt, ili njegov dio, napravljen u obliku talismana (obično sa znakom zloduha), onda je i u njemu omogućena ‘nazočnost’ nevidljive mračne sile. Kad se danas govori o ‘čarobnim vrtovima’, nitko i ne pomišlja na pravo značenje izričaja, već tek na izvanjsku ljepotu i zanimljivost izvedbe – prepuštajući se, u naletu sve veće površnosti i naivnosti (kao i u mnogim drugim stvarima), sveopćemu zaboravu u kojemu su riječi izgubile prava značenja, ostavljajući nam samo šuplje ljušture.”[3]
I najmanja biljčica je pravo čudo [kao i sve što je živo], a posebno su očaravajuće one u kršu, kamenjaru i okrutnu planinskom okruženju:
Kad u kolovozu, oprljenu suncem,
na vrhu stijene
vidiš biljku da raste
– zastani
i ponikni pred rastom
(jer lako je bujati u plodnu tlu,
i širokome polju,
ili uz obalu rijeke)
ponizan
izreci hvalu veličini Tvorca,
što se i na taj (jedva primjetan) način
posve čudesno očituje.
(I. Grljušić: OČITOVANJE) [4]
Kakve sve raznovrstne i opojne mirise ne proizvode te veličanstvene biljke urešene cvjetovima izraslim iz srca Ljepote, koji kao da donose dio neke izvorne svježine iz onostranosti; ali ne samo te od kojih zastaje dah, već i one posve skromne sa skroz neuglednim cvjetićima.
Bilje koje mirisom slavi Gospodina (zašto bi inače mirisalo, kukcima je dostatan nektar i privlačna boja latica): “Podnevni mirisi iz prančioka: kadulje, vrijeska, lavande, pelina, lovora, metvice, ružmarina, bora, bokvice, smriča, ive, dubčaca, popunca, velebilja – i noćni mirisi ruža … U stotinama nijansi, neponovljivih, neprispodobivih i oponašanju nepodobnih – odaslanih u eter uzastopnim valovima iz malih tvornica eterična bilja. (Jadni čovječuljak se upinje osvojiti svemir, a nikada neće uspjeti napraviti postrojenje za proizvodnju mirisa od tisuće sastojaka, kao što ga pravi najšugaviji lavandin grm.)”[5]
Botanički vrt projektiran je u prostoru nasuprot postaja Križnoga puta. Kao da je i tu vidljiva symbolika: preko Muke i Otkupljenja – do raja. Ne više zemaljskoga, koji se ne može ponoviti, već nebeskoga, kojemu se duše vjernih nadaju, poslije “drugoga suda” na kraju vremena. I na ovaj znakovit način – pa ma kako malen bio znamen – uređenoga vrta.
Da se možemo (mi i oni koji će doći poslije nas) zaustaviti, diviti se, stati i razmisliti.
I čuvati sve to što imamo.
Sve to obilje što nam ga je Bog dao: “Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.”
Ovo bogatstvo na širemu području Šuice (I inače. I drugdje. Posvuda.) A da bismo ga mogli čuvati i skrbiti se za nj, moramo ga najprije upoznati. Vidjeti, znati, pomirisati, opipati, proučiti. Voljeti.
Sukladno svome pozivu, ovaj kratak napis završit ću stihovima (pjesništvo ipak dopire, usudio bih se reći, i ondje gdje ratio ne može):
Dok prolaziš putovima zemlje
– stazama što šaroliko vijugaju –
zaustavi se,
pogledaj,
stani
…
Pogledaj
taj zanos kojim niče bilje,
dobrotu u koju uzrasta, dobrostivo,
u najboljemu suodnosu počelâ
(uzduha,
vode
i vatre)
jedinstveno nadvijenih nad proljetnom zemljom:
obujmljenom,
ugrijanom,
ovlaženom;
ojuženoj suncem
– s blagoslovom dažda –
umivenoj,
prozračenoj …
Poslušaj lahor kako šumori meko
– tražeći obraz za milovanje –
i vabi u nebo,
u modrinu,
u mladu proljetnu svjetlost.
Pogledaj!
Vidiš li taj zanos kojim raste bilje
(iz kamenja,
iz kore,
iz ustajalih voda)
veselo i tiho:
u nebo,
u pjesmu,
u svjetlost.[6]
IVAN GRLJUŠIĆ
www.ivan-grljusic.hr
[1] Navodi prema Bibliji KS, Zagreb, 1974.
[2] U pripovijetki Tri sunca. Vidi I. Grljušić: Tri sunca, Zagreb, 2001.; Poljica, 2004. (2. prošireno izdanje). A da je to hrvatska inačica predaje o zlatnome dobu, pisac je isticao i u nekim drugim spisima.
[3] I. Grljušić: Sotonsko nastojanje da se naškodi zemlji… Poljica, 2013., str 33-34.
[4] Pjesma Očitovanje je iz autorove zbirke Molitva, Sarajevo, 1999.
[5] I. G.: Godišnja doba. Iz knjige Afroditin osmijeh, Split, 2003., str 82.
[6] I. Grljušić: Proljeće. Pjesma iz zbirke Molitva. Sarajevo, 1999.
