Zavoljela sam ga. Tiho, samozatajno, živjela sam maštajući o njemu, ali ne usuđujući se pokazati mu osjećaje. Trajalo je to dvije, tri godine, a onda je moja zaljubljenost, moja opsesija Krunom postala neizdrživa. Ludjela sam za njim, kao u danima prve mladenačke ljubavi, samo što sada sebi nisam mogla dopustiti gluposti kakve dopuštaju nezrele godine.
Jednog proljetnog dana odlučila sam izazvati sudbinu: stat ću pred Krunu i priznat ću mu svoju ljubav. Ako bude trebalo i kleknut ću pred njega i borit ću se za njega. Znala sam, osim ponosa nemam što izgubiti, a nakon četrdeset godina, kome je stalo do ženskoga ponosa.
‘Dobro jutro, kolega, mogu li s tobom u lov?’ tako sam u jedno praskozorje dočekala Krunu kod njegove škode.
‘Kristina, zaboga, što radiš tu u ovo doba, kakav lov?!’
‘Kruno, volim tebe i volim sve što voliš ti, samoću, prirodu, lov…’, izgovorila sam u jednom dahu gledajući ga ravno u oči.
‘Lude žene, lude… Sanjam li ja to…?’ baš kao u snu govorio je Kruno, gledajući u nebo na kojemu se vidjela još poneka zvijezda. Bila sam spremna na svaku njegovu reakciju.
Spustio je glavu, uhvatio me za ruke, osjetila sam čvrst, muški stisak i počela drhtati. Spustila sam glavu na njegove grudi, kao uplašena srna, a on ju je podigao i zagledao se u moje oči.
‘Kako si znala, Kristina, kako…?’ promucao je.
‘Ništa nisam znala, ne želim ništa znati, samo želim biti s tobom, volim te i voli me…’,
‘Volim te, Kristina, kako si to znala, ali nemam pravo, ja sam…’.
‘Samo mi je to važno…’.
Odmakao se od mene, promatrao me, a onda prišao autu, otvorio mi vrata, sjela sam bez riječi i dalje drhteći i silno želeći da me Kruno privije na grudi. A on je u rukama držao volan i cijeli moj život. U gustoj borovoj šumi zaustavio je auto.
Poveo me za ruku na skrovito mjesto, a tada sam osjetila njegove tople i čvrste muške usne na svojima.
‘Kristina, ti si najluđa žena koju sam sreo, ti si i plaha srna i divljakuša, ali ne želim da ikada odeš od mene. Moja sreća je u tvojim rukama. Bože, što mi se to događa…’, prvi je progovorio Kruno, a ja sam mu usnama zatvorila usta, nisam željela da pogrešnom riječi naruši ovaj mir u meni, ovaj divlji, šumski mir, ovo najljepše proljetno jutro.
‘Kruno, idemo, spremimo se na nastavu, a sutra ćemo ponovno u lov’, rekla sam, gledajući blijedi mjesec kako nestaje, a na istoku su se nazirale prve zrake sunca.
(Odlomak iz romana „Zatišje“, Ljube Đikić)