Nas djevojčice, pastirice-početnice, majke su preporučivale njemu. On nas je uvodio u tajne pastirskog života, ali i umijeće ručnog rada. Uz njega smo proplele, provezle, proprele, a mnoge, bome, i proljubovale
.
Dobri , stari Mazo preminuo je prije dvadesetak godina. I danas na spomen njegovog imena žena kroz pritajeni smijeh znaju reći: „Pokoj mu rajnoj dušici!“, što se govori za duše bezgrešne djece, a Mazo je umro u sedamdesetoj.
Mi, seoske cure i curice, uglavnom pastirice, prije četrdesetak godina zaista smo mislile kako je Mazo ( stariji su ga, kad on ne bi čuo, zvali Žensko) bezgrešan čovjek, ili puno manje grešan od ostalih muškaraca u selu. Mazo se nikada ni sa kim nije svađao, nije se tukao, nije beštimao…Nikada se nije ženio, niti o ženama pričao, nikada s muškarcima iz sela nije hodao po sijelima, niti s njima u birtijama sjedio (prošle su godine dok smo shvatile da se muškarci nisu željeli družiti s njim!). Uvijek je bio u ženskom društvu, na ženskom sijelu, a što je nas curice posebno čudilo, radio je i žensku rađu. Nitko ga na njivi nije vidio, niti s čekićem u ruci. Mazo je pleo, šivao, prao, kuhao …i uvijek ugodno mirisao. Njegov glavni posao je bio: torbu na leđa, igle u ruke i polako za ovcama. Nikada kopao, nikada kosio…
Nas djevojčice, pastirice-početnice, majke su preporučivale njemu. On nas je uvodio u tajne pastirskog života, ali i umijeća ručnog rada. Uz njega smo proplele, provezle, proprele, a mnoge bome i proljubovale.
Godine su prošle, a sjećanja na dragog i dobrog Mazu ne blijede. Bio je visoka, iznimno lijepa i zgodna momčina. Gusta, crna, valovita i uvijek sjajna „zalizana“ kosa, neobična frizura, sa „šopom“. Tanke, izvijene obrve, primjer mnogim djevojkama za oblikovanje vlastitih, usne puno i punokrvne. Glas je imao mazan, milujući, nekako piskutav, ugodan, slično glasovima naših majki. A kako je tek lijepo i slikovito pričao, ne pričao, tepao o mladićima, o muškarcima. Takve opise muškog tijela ni u najljepšim romanima poslije nisam nalazila. Pričao je o mladićima iz velikih gradova. O mišićavim i snažnim momcima u uskim hlačama koje je sretao za vrijeme tajanstvenih nestanaka iz sela tijekom zimskih mjeseci. Dočaravao nam je, bajkovitim riječima, gužve na željezničkim kolodvorima, stisku u tramvajima, u vlakovima, noći na kolodvorskim klupama.
Osim što smo uživale u neobičnim pričama, malo smo toga razumjele. Veliki gradovi bili su samo u našoj mašti i Mazinim pričama, jer tada nismo znali ni što je radio, ni televizija, novine smo vidjeli nešto kasnije. Dugo smo mislile da su velegradovi izgužvani kolodvori, a kolodvori ljudske košnice. Mazo je za nas djevojčice iz zabačenog sela bio najpametniji, bio je svjetski čovjek, pa su dugo mislile da ga zato seljaci preziru.
Duge pastirske dane pretvarao nam je u trenutak, ne samo čarobnim pričama. Ljeti, dok bismo se mi pastirice kupale u Šujici, a ovce plandovale, Mazo je oblačio, na sebe teškom mukom navlačio, naše najljepše haljine, na glavu stavljao „zamotavao“ najljepšu maramu i vrckavim pokretima odlazio na Drinu, u kojoj su se kupali gornjački mladići. Mi bismo kradomice, u kupaćim „košuljama“, išla za njim, skrivale se u jaruge da nas ne vide i uživale u pravim malim predstavama. To smo čuvale kao najveću tajnu o kojoj se kod kuće nije smjelo pričati.
Prošle su godine! Mi, male pastirice, bacile štap iz ruku i zbacile pastirske torbe s leđa. Neke od nas škole posvršavale, neke se sretno udale i otišle s muževima u Njemačku, na zapad, a neke i jedno, i drugo, i treće. Bile su takve sreće!
Za vrijeme školskih praznika, dolazeći sa školovanja iz velikog grada, ja sam često sretala Mazu. Uvijek mi se radovao. Znao je da je najteži od svih paketa koje bih donosila njegov. Pun starih ilustriranih časopisa, u kojima su ga zanimale samo fotografije. Čitati nikada nije naučio. Pri svakom mom novom odlasku, povratku u veliki grad, Mazo me ispraćao na stanicu riječima:“Znaš, one mi donesi, di su veliki muški u malim gaćama!“. Jadni Mazo, odavno sam znala što i zašto traži baš to!
Pod stare Mazine dane, kad sam ja već završila škole i ostala u velikom gradu raditi, javiše mi da Mazo ne izlazi iz kuće, da je teško obolio. Dođoh pred njegovu straćaru, zaključano, kao i obično što je bivalo. Provirih kroz prozorčić. Prepoznao me. Ne podižući glavu, iznemoglom rukom, dodade mi ključ. Otključah i uđoh! Nisam se iznenadila fotografijama na svim zidovima njegove sobe, a počasno mjesto zauzela je velika fotografija, poster Petra Čelika, stariji će se sjetiti tko to bijaše. Pravila sam se da ne gledam u zidove.
Mazo je želio da mu pričam o životu u velikom gradu, o kolodvorima, o vlakovima, o pakovima…
Počeh nadugo i naširoko pričati…Slušao me poluotvorenih očiju i stisnutih usana. Rekoh mu kako sada razumijem njegove probleme, njegovu drukčijost od drugih, da se o tom problemu u velikim gradovima otvoreno piše, govori malo tiše…Sigurna sam da je razumio svaku riječ. Uzdahnuo je, a u očima mu se, vjerojatno, posljednji put, vidjela ona čudna svjetlost s obale Drine.
U rijetkim prigodama, kada se u rodnom selu, sada gotovo pustom, okupimo mi bivše pastirice, redovito se sjetimo Maze. I nikada, po davnom dogovoru, ne spominjemo ovo što vam sada ispričah. Školovane smo, ozbiljne žene, u jeseni života, pogledamo se, odšutimo trenutak, a zatim, kao uvježbana recitatorske skupina, izgovorima prognozersku, prijeteću rečenicu, kojom nas je Mazo uvijek zasmijavao, kada bismo, kao zadjevojčene pastirice, poslije pastirske užine na obali Šujice, kod Pasjeg vira, ne pojedeni kruh bacale u vodu, ribama.
Mazo bi onim svojim glasom zaprijetio: „E, cure, cure, sad ga bacate, a ja vam kažem doće vrime želiće te vi njega!“, što je kod nas izazivalo neobuzdani smijeh.
Prošle su decenije od te prijetnje, a danas, kada je, uistinu, do dobrog kruha sve teže doći, mi se, eto, sjetimo Mazine prognoze, koja sada dobiva pravi smisao.
Put me ponekad nanese pokraj starog seoskog groblja. U hladovini jedine trešnje na velikom groblju počiva dragi i za života nesretni i neshvaćeni Mazo. Prerano rođen u maloj sredini, ali kako, najčešće ironično, žene kažu:“Neka mu izmučena, rajna duša u hladu počiva!“
www.tomislavnews.com
