U početku, a bilo je to zbilja davno, sviđalo mi se samo ime Branimir, jer je bilo rijetko u našem primorskom gradiću. No, i Branimir, je bio lijep i zato nije čudo da je bio moja prva ljubav. I ne samo moja, sve su djevojčice u razredu bile zaljubljene u njega. No, on je bio moj susjed, majke su nam bile prijateljice i zato sam najveće pravo na njega imala ja, tako sam mislila i tako se ponašala.
Sjećam se da smo u šestom razredu popunjavali đačke spomenare i logično je bilo da kao ime simpatije napišem Branimir. Ali Branimir nije tako mislio, ili se možda stidio, pa kada su nas počeli zadirkivati, kradom mi je poslao papirić na kojem je pisalo: “Zdenka, nisam tvoj!”. Bože, kako sam plakala! Bile su to prve suze zbog nesretne ljubavi, suze koje nitko nije smio vidjeti.
Stidjela sam se Branimira, a on me, za čudo, nije izbjegavao i da nije bilo onoga prokletog papirića, mislila bih da mi udvara. Ovako, bilo je to veliko prijateljstvo poslije neuzvraćene ljubavi. Na moje iznenađenje, ali i na iznenađenje svojih roditelja i starijeg brata, Branimir je poslije osmoga razreda otišao u sjemenište u Sarajevo. Ja sam se tješila kako je to za mene najbolje, jer ako neće biti moj, onda je dobro što će biti fratar i što se nikada neće oženiti. Kako sam se prevarila!
U gimnaziju sam išla u veći grad, zaljubljivala se i odljubljivala, kako to već biva u tim godinama. Preko ljeta bila sam u svom gradiću u koji je redovito dolazio i Branimir, ali potpuno povučen. Pravi svetac, govorili su za njega. Čega se sva čovjek ne sjeća iz mladosti, a ja se tako živo sjećam jednog Uskrsnog blagdana kada me Branimir poljubio i rekao da je oduvijek zaljubljen u mene, da sam neprestano u njegovim mislima… A još je bio u fratarskoj školi! Poljubio me na najneobičnijem mjestu za to, u crkvi, u jednom tamnom kutku.
Bila je večernja misa uoči Uskrsa, a Branimir je bio za oltarom, uz svećenika, pomažući mu pri obredu. Crkva je bila puna vjernika, bila je polutama i grobna tišina, a ja sam stalno gledala u Branimira čije su oči sijevale, naprosto žarile u toj uzvišenosti. Ništa nisam očekivala, ali prepuštena maštanju, izvan onoga što se u crkvi događa, uživala sam u tim trenucima. Jesu li moja razmišljanja bila tako snažna da su djelovala, doprla i do Branimira, ne znam, ali pri svršetku misnog slavlja, u gužvi koja je nastala pri izlasku, Branimir se stvorio pokraj mene i priljubivši se uz moje uho tiho rekao: “Ne izlazi, čekaj me pod stepeništem!”
Nisam znala sanjam li ili je to stvarnost i kao začarana stala sam u neosvijetljeni kut i pričekala minutu, dvije da se crkva isprazni. Tada sam osjetila njegove ruke na ramenima, njegove usne na svojima, a dugo potiskivana strast se razbuktala. Branimir me uhvatio pod ruku, izišli smo iz crkve u prohladnu proljetnu noć punu zvijezda. U crkvenom dvorištu bilo je tiho, negdje u daljini čuli su se nejasni glasovi vjernika koji su hitali kući. Nama se nije žurilo. Šuteći, išli smo polako, zagrljeni i sretni. Ni jedno nije izustilo riječi, nije imalo snage progovoriti, plašili smo se narušiti ljepotu ljubavi u tajanstvenoj uskrsnoj noći. Riječi su bile suvišne! Rastali smo se uz strasne poljupce, bez riječi, i svatko je otišao u svoju kuću.
Od sreće, od ljepote, od užitka, proživljavajući ponovno svaki Branimirov poljubac, svaki njegov dodir, cijelu noć nisam oka sklopila, plašila sam se da će sreća pobjeći od mene čim zaspim. Jutro je brzo došlo, a s njim i Branimir, koji je došao s roditeljima čestitati nam Uskrs. Bio je ozbiljan, gotovo hladan, u dolčeviti koja mu je, znala sam to, skrivala tragove mojih vatrenih poljubaca, jer iste tragove imala sam i ja. Slatki tragovi, rezbarije Branimirovih zubi! Kako sam željela da se ti tragovi nikada ne izbrišu, da se utetoviraju! Očekivala sam skriveni pogled, bilo koju Branimirovu riječ koja bi dala naslutiti da prošla noć nije bila san, ali ništa od toga! Uvečer se došao pozdraviti s mojim roditeljima jer se vraćao u Sarajevo. Izišla sam iz kuće, znajući da mi Branimir pred svjedocima neće ni ruku pružiti.
Putem me sustigao. Nije podigao glavu, nije me pogledao, ali jasno sam čula njegove riječi:
“Napustit ću sjemenište, čekaj me do ljeta, bit ćeš moja!”
Produžio je ne dopustivši mi da riječ progovorim. Gledala sam za njim, nije se osvrnuo, ali njegove su se riječi urezale u moje pamćenje. I nakon tolikih godina, kada se toga prisjećam, još čujem kako odzvanjaju u mojim ušima i paraju mi srce.
Nikada ljeto nije oduljilo svoj dolazak kao te godine, niti je ikada proljeće dulje trajalo. Završila sam gimnaziju, maturirala, upisala se na fakultet u Zagrebu i čekala. Došlo je ljeto, ali Branimir nije došao u naš grad. Nisam mogla više podnositi neizvjesnost, upitala sam njegova starijeg brata Vatroslav što je s Branimirom.
“Ideš sa mnom na kavu pa ću ti kazati!” uzvratio je uz zagonetan smiješak.
Zašto ne, pomislila sam i sjela u Vatroslavov auto misleći da ćemo na kavu u obližnji hotel.
“Vozim te u Split, jer za takvu damu nisu ovdašnje prčvarnice. Ti si, Zdenka, najljepša, najbolja i, što je rijetkost, pametna, najpametnija djevojka u našem gradiću. Već dugo te gledam, i bit ću otvoren, odavno sam zaljubljen u tebe, ali čekao sam da budeš punoljetna. Nisam želio da kao profesor zavodim maloljetnicu”, počeo je pričati Vatroslav čim sam sjela u auto. On je nedavno diplomirao i počeo raditi kao profesor, ali meni nije predavao.
“Što je s Branimirom?”, nisam mogla čekati.
“Ne znam zašto te Branimir zanima, ali znam da te kao muškarac ne bi smio zanimati, jer on će biti fratar, a oni, kao što znaš, ne smiju imati žene. No, ako te toliko zanima, reći ću ti. Od ove godine on će na studij u Rim. Zapravo, već je tamo otputovao i mislim da dulje vrijeme neće dolaziti. Ja sam mu nedavno u Sarajevo odnio putovnicu jer on, zbog duhovnih vježbi, nije mogao izići. Ako ti nešto znači, rekao mi je da ne pričam kamo je otišao, pa “čak ni najbližim susjedima”, tako je baš rekao, i sada mi se čini kako je to imalo posebno značenje! Možda je baš tebi htio time nešto poručiti”, pričao je Vatroslav, a ja sam šutjela, jer nisam znala što reći. Bila sam razočarana i tužna.
“Stigli smo, ljepotice!” čula sam glas koji me vratio u stvarnost. Vatroslav mi je teatralno otvorio vrata auta, pružio mi ruku, obuhvatio me oko struka i tako smo ušli u hotel. Nisam bila svjesna što činim niti zašto se tako ponašam, ali godilo mi je udvaranje Branimirova brata. Znam da sam mislila na Branu dok mi je Vatroslav laganim pokretima prolazio prstima kroz kosu dok smo sjedili u hotelu, ali kada me pokušao poljubiti, trgnula sam se i grubo ga odgurnula.
“Ne ponašaj se kao seljanka, Zdenkice! Susjedi smo, poznajemo se, a ja sam i zaljubljen u tebe, pa kad si prihvatila sa mnom izići na kavu, bio sam uvjeren da se i ja tebi sviđam. Oprosti ako sam pogriješio. Vratit ćemo se kući, a ja ću zaboraviti da si mi pružila lažnu nadu. Reci, srce, sviđam li ti se bar malo, a za malo više ću se potruditi!” govorio je samouvjereno Vatroslav, prisiljavajući me da ga gledam u oči.
“Žao mi je, Vatro, ali volim drugoga”, rekla sam uz duboki uzdah. Bio je uvrijeđen i razočaran, znala sam to po brzoj vožnji i škripi kočnica pri povratku u naš grad.
“Prvu i pravu šansu si prokockala! Pružit ću ti još jednu, ako to zaželiš!” rekao je uvrijeđenim glasom Vatroslav otvarajući vrata auta…
Ljeto sam provela sama i tužna. Ništa me nije moglo raspoložiti, nikome se nisam mogla izjadati, a roditelji su to povezali s mojim odlaskom na studij, u veliki grad. Vatroslava sam izbjegavala koliko je to bilo moguće, ali kuće su nam bile u blizini, a on je koristio svaku prigodu da me značajno pogleda, uputi mi osmijeh ili mi mahne rukom. Na sve to ostala sam suzdržana, iako sam se često pitala zašto mora biti Brane, a ne Vatroslav. Što to ima u prvom, a nedostaje drugom?
Jedva sam dočekala jesen i odlazak u Zagreb, kao da sam bježala od mjesta gdje sam s Branimirom doživjela najljepši trenutak u životu, trenutak koji ne prolazi i koji se ne zaboravlja. Dolaskom u novu sredinu i s novim velikim obvezama, željela sam ne misliti na Branimira, ali to mi nije uspijevalo. Drugi me muškarci nisu zanimali. Učila sam i bolovala svoju veliku ljubav. Došlo je ljeto od kojega sam očekivala da će mi donijeti Branimira, da ću ga barem sresti, i zato sam po završetku ispita otputovala u naš grad. I doista, nakon desetak dana doputovao je i Branimir.
Dah mi je zastao kada sam ga vidjela da ide prema svojoj kući. Dva dana nije izlazio, dolazili su susjedi i prijatelji vidjeti ga, išli su moji roditelji, a ja, koja sam to silno željela, nisam imala snage prijeći njegov prag. Znala sam da on neće doći vidjeti mene, jer obziri…
Došla je nedjelja, znala sam da Branimir treba biti u crkvi, uz oltar, ali boljela me spoznaja da će biti odjeven u fratarsko ruho. Znala sam da će, iako to ne želi, postati fratar kako ne bi osramotio svoje roditelje, iznevjerio učitelje i bio ismijavan od susjeda i prijatelja. Bio bi to skandal koji Brane ne bi podnio. I doista, moj svetac, moj ljubljeni Branimir stajao je za oltarom. Netremice sam ga gledala, kao i one uskrsne noći, željela svojim mislima, porukama, telepatijom, doprijeti do njega. Znam da nisam bila jedina koja je uživala gledajući ga, ali bila sam sigurna da sam jedina koja ima nekakvo pravo na to, koju je ljubio i makar na kratko volio. U sjećanje mi se vraćala slika uskrsne noći, ove crkve, gotovo da sam osjećala Branine poljupce…
Po završetku mise, tek što sam izišla, pored mene se stvorio Branimir i ne gledajući me rekao: “Ostavi noćas prozor otvoren!” i produžio.
Kada je grad utonuo u dubok, poslijeponoćni ljetni san, Branimir se ušuljao kroz otvoren prozor. Samo je mjesec obasjavao moju sobu i bio svjedok naše ljubavi. Do svanuća smo uživali predajući se jedno drugome do kraja i prvi put. Osim strasnih riječi izgovorenih u zanosu, ništa drugo nismo pričali. Nije bilo pitanja i odgovora, nije bilo dogovora ni planova. Cik zore prekinuo je našu prvu ljubavnu noć, ali našu ljubav, vjerovala sam, ne mogu prekinuti ni munje ni gromovi, a kamoli ljudi. Ništa jedno drugome nismo obećali, nismo se zaklinjali, niti novi susret dogovorili, vjerovali smo da se mislima možemo dogovoriti, da je ova noć sve rekla, da su riječi suvišne… kamo sreće da smo imali snage o svemu pričati.
Cijeli dan motrila sam na Branimirovu kuću, željela sam ga vidjeti, rukom mu mahnuti, s dlana mu poljubac poslati. Izišao je u smiraj dana, s Vatroslavom i putnom torbom. Vatro me spazio na prozoru, osmjehnuo se i mahnuo rukom, a Branimir me samo nezainteresirano, činilo mi se čak nesvjesno, pogledao. Htjela sam vikati da cijela ulica čuje, pokušala sam glasno reći: “Volim te, Branimire, ljubavi moja”, ali riječi nisu prelazile usne.
Ponovno sam utonula u osmu, u patnju i neizvjesnost. Ponovno sam otišla u Zagreb, a dani su se vukli jednolično, predavanje na fakultetu, podstanarska soba, učenje, ispiti… Božić sam odlučila provesti u Zagrebu, a dan prije Božića u moju sobu banuo je Vatroslav donoseći mi kolače, vino i još neke sitnice od roditelja. Rekao je kako je došao na neki seminar, pa su mu moji roditelji dali adresu s molbom da mi donese božićne darove.
“Pozdravili su te, ali nemoj me pogrešno shvatiti, mislim da su željeli da budem s tobom za blagdane i da bi bili sretni kada bi mene za zeta dobili!”, rekao je uz zagonetni osmijeh Vatro, a ja nisam znala govori li to ozbiljno ili s ironijom.
Ne znam zašto sam pristala prihvatiti igru. Možda sam bila umorna od čekanja ili me Vatro previše podsjećao na Branimira, ali tu noć i još nekoliko slijedećih provela sam s Vatroslavom. Učinila sam to bez razmišljanja, a sama sebe opravdavala time da neću vječno čekati Branimira, da ga moram zaboraviti i Bogu prepustiti. Što fali Vatroslavu! Mlad je, lijep, u mene zaljubljen, a ako je Branimiru stalo do mene, mora to pokazati, mora se za mene boriti, nemam strpljenja čekati…
“Znam da si nesretno zaljubljena, samo bih volio znati tko je takav idiot da ne mari za tebe? Zahvalio bih mu, jer ja ću biti sretan ako u meni nađeš utjehu. Volim te svim svojim bićem, želim život podijeliti s tobom, ti si moja kraljica!” govorio je Vatro u kratkoj stanci između poljubaca, njegovih vatrenih i mojih suzdržanih.
Tri godine smo Vatro i ja hodali, bili idealan par našega maloga grada. Branimir se nije javljao, niti sam za njega Vatroslava pitala. Jednostavno, željela sam ga zaboraviti, a vjerovala sam da će mi uz Vatru to uspjeti.
Diplomirala sam i vratila se raditi u rodni grad. Na Vatrinu bračnu ponudu još nisam odgovorila očekujući da se odnekuda pojavi Branimir, da stane pred brata i izazove ga na dvoboj. Takve su me misli opsjedale dok se Branimir jednoga dana zaista nije pojavio. Došao je u naš grad reći svoju mladu misu, misu kojom postaje fratar.
Vidjela sam ga u habitu i pognute glave. Stala sam pred njega.
“Iznevjerila si me i Bog je moja jedina vjera i nada. Opraštam ti, usreći moga brata!” rekao je gledajući negdje kroz mene, kao da drži propovijed. Pokušala sam nešto reći, ali on je produžio, ne želeći čuti ni riječi.
Petnaest lijepih i sretnih godina proživjela sam s Vatroslavom. Imamo dva krasna sina. Samo bih ponekad zapala u neko čudno stanje, a moj Vatro znao je reći da sam se sigurno sjetila svoje nesretne ljubavi.
“Kasno je sada i za sjećanje, stara moja”, znao se našaliti Vatro. U tih petnaest godina Branimir je samo dvaput nakratko bio kod nas. Živio je daleko, u franjevačkim misijama u Africi, Americi i Njemačkoj. Nikada me nije udostojio ljubaznog pogleda niti stiska ruke. Volio je moju djecu, ali nije bio osobito prisan s Vatrom.
“Ne znam zašto se otuđio od mene”, često je govorio moj suprug. Nikada mu nisam dala ni naslutiti odgovor.
A onda je došao rat. Među prvim braniteljima poginuo je moj Vatroslav. Mislila sam da ću poludjeti, opet sam glasna pitanja postavljala Bogu, zašto, zar sam toliko zgriješila da me ovako kažnjavaš? Godinu dana od smrti moga supruga, počela sam se ponašati normalno, svjesna da se moram brinuti o svojim sinovima i da moram živjeti zbog njih. A tada se pojavio Branimir i molio me da s djecom preselim k njemu u Njemačku, dok rat ne prođe. Nisam pristala, jer nisam mogla zamisliti da svaki dan ne odem na grob svoga Vatre, željela sam ostati tu.
“Zdenkice, znaš da sam te uvijek volio i da sam se teško pomirio s činjenicom da si žena moga brata, kojega sam istinski volio, dok nije oženio tebe. Poslije ne znam što sam osjećao prema njemu, jer znao sam da on nije kriv, da ništa o nama nije znao, ali nisam ga želio sresti, ni tebe ni njega, zato sam lutao svijetom. Znam da nisam bio odlučan, da često nisam upravljao svojim životom, a da sam imao hrabrosti možda bi sve bilo drukčije. Možda za nas dvoje još nije kasno”, govorio je Branimir odlučnim glasom, a ja ga nisam željela čuti jer je moja bol za Vatroslavom još uvijek bila velika.
“Kasno je, prekasno, ne želim te slušati. Poštuj moje sinove, kad već vrijeđaš uspomenu na svoga brata. Kad već nemaš obzira prema meni, kako se ne bojiš Boga kojem si se na vjernost zakleo!” rekla sam ljutito, kroz plač, i Branimir je otišao. I nikad se više nije vratio.
www.tomislavnews.com/ Iz romana “Zatišje” Ljube Đikić /Foto ilustracija
