Nakladnička kuća “Imotska krajina” objavila je kao 46. naslov u knjižnici Ta Imota knjigu “Asanaginica iz Zabiokovlja” dvojice autora Stipana Bakote i Mladena Vukovića, kojom se ta naša najpoznatija narodna pjesma u svijetu upiše u registar hrvatske nematerijalne baštine.
Pozivajući se na opsežnu literaturu, Stipan Bakota ustvrđuje da su dvori Asanage Arapovića bili na zagvoškom području (ondašnja Gorska Župa) i da je pjesma o nesretnoj muslimanskoj obitelji spjevana u Zabiokovlju na hrvatskom jeziku i zapisana na bosančici. Mladen Vuković popisao je sve (za sada) poznate prepjeve te pjesme na dvadeset osam jezika u stopedesetak verzija te dramska, filmska, glazbena i druga umjetnička djela nadahnuta tim narodnim desetercima o tragičnoj ljubavi. Uz brojne ilustracije, na 102 stranice se ističe čuvanje i promicanje te balade u Imotskoj krajini knjigama imotskih autora, igranjem istoimene Ogrizovićeve drame na Imotskim silima, podizanjem spomen ploča na Modrom jezeru gdje prema legendi Asanaginičin grob…
Hrvatska narodna pjesma Asanaginica, prvi put tiskana na talijanskom i hrvatskom jeziku pod nazivom „Canzone Dolente Della Nobile Sposa d’Asan Aga / Xelostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize“ 1774. godine u knjizi „Put po Dalmaciji“ („Viaggio in Dalmazia“ talijanskog augustinca Alberta Fortisa, pronijela je na valu književnog romantizma slavu Imotskoga i Dalmatinske zagore diljem Europe brojnim prepjevima uglednih pisaca i velikana uma. Do danas je o toj pjesmi napisano više tisuća književnih, filoloških, socioloških, antropoloških i drugih ogleda i rasprava, tako će vjerojatno biti i nakon ove knjige, koja sabire najvažnije spoznaje o njezinu nastanku u Zabiokovlju (sjeverno područje planine Biokovo), na osnovi vjerojatno zbiljskih povijesnih događaja i osoba.
Stipan Bakota u svojim tekstovima na tragu rasprava slavnog slavista Franca Miklošiča, fra Klementa Bušića, psihijatra Mije Milasa i brojnih drugih autora pokušava prostorno smjestiti dvore Asanage Arapovića u Gorsku Župu i današnji zaselak Sudišće (Radići) u Župi Srednjoj, tvrdeći da je Fortisu izvornik pjesme dao, možda čak i pomogao prevesti na talijanski Matej Sović.
Dvostoljetne prepirke je li ta naša u svijetu najpoznatija narodna pjesma hrvatska, srpska ili muslimanska (bošnjačka) – budući da Srbi i Bošnjaci govore jezikom koji je sličan hrvatskom – dva sveučilišna profesora Ivan Vujević i Stjepan Lapenda pokušavaju riješiti prijedlogom da se ona upiše na UNESCO-ov popis kao svjetska nematerijalna baština, što ona doista i jest. No, ona je najprije imotska, jer su je Imoćani kao usmeno umjetničko djelo pronosili punih stodvadesetak godina nakon što je spjevana, čuvali u svojim glavama i na jeziku punih šezdesetak godina i nakon što je Imota oslobođena od Turaka, da bi dočekala opata Alberta Fortisa i svoj prvotisak.
I dok se tri države dogovore o još uvijek neizvjesnom zajedničkom prijedlogu upisa Asanaginice u UNESCO-vu baštinu, ovom knjigom autori potiču da se ta antologijska lirsko-epska balada, ususret 250. obljetnici njezina prvog tiskanja, najprije upiše na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara u nacionalnom Registru kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, što je neizostavni i početni korak za njezin ulazak u UNESCO.
