PILE
Dan je bio hladan, jesenji. Godina osamdeset i neka. Duvno je mirisalo je na snijeg i ćutio se ćumur koji je izgarao u našim provincijskim kućama. Možda bijaše baš ovo vrijeme, oko svete Kate. Huk vjetra, poluosvijetljene ulice i sve udaljeniji glasovi školaraca koji grabe kućama iz popodnevne smjene postaju pozornica na kojoj pomaknuti redatelj postavlja najnadrealniju scenu moga djetinjstva. Mučnu i bolnu. Najprije začujem plač, zapravo više prigušen ženski krik, a onda i divljački zalupljen prozor na prvom katu kamene obiteljske kuće. Navučen je i zastor. Ostaje tek mrak. I muk. Potom djevojčica, možda desetogodišnjakinja, istrčava u kućnim papučama i s ceste podiže nešto… Uzima…pile, pravo pravcato pile, uzima očerupanu i nepečenu večeru s ceste i jecajući je vraća u kuću. Iz ruku mi ispada likovna mapa, stojim skamenjena minutu-dvije, svjesna i nesvjesna sebe, djevojčice, mape. Danima poslije pokušavam ispeglati i od blata očistiti ljepuškasto lice Romy Schneider. No trofejni je poster nepovratno uništen, kao i moja projekcija sretnih domova u kojima su večere na stolovima umjesto u dvorištima.
Priču zakopavam negdje duboko, u svoj skriveni fajl neispričanih tuga. A ima ih, tih tuga… A ima i njih, tih žena koje će „vidit svoga boga“, tamo negdje iza zaključanih vrata, iza zamračenih prozora, iza sedam iza osam, iza devet iza deset…
Naša je čaršijica, kao uostalom i sve druge čaršijice, s vremenom dobila potpuno novu fizionomiju. Kuće su veće, okućnice uređenije, zlostavljanja suptilnija… A zlostavljači educiraniji: „Ma nećeš ti meni niz stepenice, da se vidi modro more moje desne… Zaplavit ću ti dušu, dušo moja!“
On, otac-hranitelj-bog, plete mrežu, otrovnu i gustu, i u nju predatorski hvata Nju i njezine piliće. (Riječ PILE u međuvremenu u mojoj svijesti prolazi potpunu metaforizaciju. Pile postaje sinonim za svako dijete, a posebno za onu uplakanu djevojčicu koju manipulator-zlostavljač, unatoč njezinim nejakim godinama, postavlja u ulogu medijatora između sebe i Nje.) On može sve, sve što mu se hoće. Jer, u odnosu na Nju, sluškinju i priležnicu, on je ipak intelektualno superioran. Zna sve, primjerice, o unutarnjoj i vanjskoj politici. A financijski je još superiorniji: njegova je kuća, njegova je plaća, njegov je i maslac u hladnjaku. Njegov je čak i zrak koji Ona udiše. Smrdljiv, ali njegov. Stoga se ima pokoriti toj veličini. I točka.
A Ona? Šuti. Trpi. Misli, proći će. Ali rijetko prođe. I moli da manje boli, ne nju, piliće.
Vozim se večeras našom čaršijicom: kiši, rominja, kiši… Pitam se što se događa ispod tih naših slinavih krovova. Drhti li koje pile večeras? Ako je i samo jedno, previše je.
No tješi me vjera da pod većinom tih naših krovova ipak stanuje po jedan onaj koji svojim pilićima ne potkresuje krila, već ih zajedno s Njom miluje. Jer pile će otprhnuti, otići u svijet prepun iskušenja… A ruke koje su zajedno milovale jesu najjači štit od svakog zla.
Ima i onih posebnih muževa/očeva/muškaraca/gromada koji će, dok grle Nju, krila svoga pileta posuti i najsjajnijim šljokicama, da let bude veličanstven i maestralan…
A pile pamti.
www.tomislavnews.com/Piše: Duvanjka
