U predbožićne dane, na rastanku jeseni od zime, uvijek me uhvati neka nostalgija, sjeta, a ne znam joj ime. Najradije bih sve rekla kroz stihove meni drage gange, jer nema tog osjećanja, nema toga doživljaja ili događaja u povijesti, u životu duvanjskog čovjeka, a može i hercegovačkog, pa dijelom i ljudi iz Dalmatinske zagore, što ganga nije opjevala.
Pa “Kad se sitim što je nekad bilo, same suze padaju u krilo”, a u ovom prvom zapisu sjetit ću se samo što bi se radilo pred Božić u drugoj polovici prošloga stoljeća, dokle me služi sjećanje, a teško je usporediti sa današnjim vremenom i običajima.
“Kad se sitim što je i kako je, najlipše je kod matere svoje”, zna to svaka cura i svaki momak, samo da će mater bit živa dok i mi živimo, ali najčešće nije tako, iako Bog može odrediti da majka živi i poslije djece, ali to već nije u redu, nego “priko reda”.
Zato su se cure u duvanjskom kraju baš u ovo predbožićno vrijeme polako spremale, a brzo razmišljale o udaji, jer su vjenčanja i svadbe bili uglavnom oko Božića ili mjesec dva iza Božića, do korizme.
O ljubavnim i svadbenim običajima pisat ćemo u jednom od sljedećih zapisa, a sada o obvezama domaćica ili ženske čeljadi u prošlom stoljeću pred blagdane.
Generalno čišćenje kuće-generalka ne gine, običaj koji se zadržao i do dan danas!
Možda neki i ne povjeruju, ali se tada kuća krečila najmanje dva tri puta godišnje: za Uskrs, za Gospojinu, a najčešće i za Božić. Bilo je to vrijeme onih uskih dimnjaka koji su slabo”vukli”, a vatra u šporetima ložila se po vazdan, jer se na tim šporetima i kuhalo, u njihovim pećnicama peklo. Do 70-tih godina po cijelu godinu, a kada je došla struja u većinu duvanjskih sela čim bi se počela ložiti vatra električni šporet bi se pokrio, na poklopac stavila vezena ili heklana krpa, na to neki ukras ili cvijeće i do ljeta se ne otklapa.
A u kućama se stalno i pušilo, jer je svaka kuća imala barem jednog dida koji je motao ili u lulu stavljao duvan – krdžu, pa dim iz cigara udružen s dimom iz dimnjaka začas bi obojili zidove u žuto, a uglavnom su krečeni u bijelo i to krečom, onim “živim”, a dim se “lipio” za čiste zidove. A nije u početku bilo valjaka, osim za “molovanje”-tako se zvalo stavljanje šara na zidove.
Krečenje je još bilo i lako, kako je teško bilo čistiti. Vrlo rijetko bi se muškarci, muževi smilovali krečiti, a uobičajeno su žene krečile. Ima prigodna anegdota iz jednog duvanjskog sela. Kad je trebalo krečiti uvijek žena prigovarala mužu:
“Ja uvik krečim, a ti u birtiji ili u gradu! Lako bi ja očistila samo da ti okrečiš, ruke me bole.”
“Dobro, evo ja ću danas krečit, a ti ajde u grad i ne dolazi do popodne, onda ti čisti, a ja ću u birtiju, more li tako”?!
“Kako ne more, fala Bogu da si se jednom sitio…!”
I pripremi mu žena kreč i četku, spremi se i ode u grad.
Vrati se iza podne sve pjevajući kako joj je muž vrijedan, ali kad otvori vrata imaš što vidjeti, umalo se ne šlagira: kreča po cijeloj kući, po rutama, prostirci, tragovi od papuča po kaučima, vitrinama…
“Bog te smeo i zaušio šta si to radio?”
“Okrečio, a ti si rekla da ćeš čistiti…!”
I nije ti ga više nikada krečio, a ni čistio!
U nastavku: Kad su se počele stavljati zavjese na prozore nisi znao što tko radi u kući, dok nije izmišljen FB!
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija s FB/Najveći dio zapisa o nekadašnjim običajima duvanjskog kraja koje ćemo objavljivati u nastavcima prenesen je iz knjige Ljube Đikić : “Ljubi , dragi, ne žali me mladu”, objavljene 1989.
