Jesam, išao sam ja i njemačkim doktorima: ja im počnem pričat, oni me gledaju s nevjericom, onda se počnu smijat
Pred Božićne blagdane upade mi u kuću visok, mršav muškarac. Tek kad progovori prepoznam u njemu bivšeg susjeda, kojega smo svi, kao djeca, zvali stric Dane. Nisam ga vidjela barem tri godine. Bio je stokilaš, najveći mesožder u selu. Za njega se znalo da i na Badnji dan, na Badnjicu, kad svi poste, on mora malo slanine, nije mogao bez mesa. Bio je poznat i po neobičnoj psovci-sto krivih ulica!
„Stiče Dane, ne izgledaš mi dobro, oslabio si, smršavio, da nisi bolestan, ne daj Bože?“, upitah ga obazrivo.
„Nisam bolestan, ali kao da jesam. Grdnih problema imam, rođena moja! Ti si načitana, uvijek si sa mnom znala razgovarati, zato sam ti i došao. Samo obećaj da se nećeš smijati, kao što mi se doktori smiju. I ovo što ću ti ispričati, nikomu ne smiješ kazati, ubit ću te, jebem ti sto krivih ulica!“, viče stric Dane i prodorno me gleda upalim očima.
„ Dobro striče, znaš mene, na uši čujem, a onda usta zašijem! Samo, prvo moraš nešto pojesti i popiti, ima vremena za priču. Izgledaš kao da godinu dana ništa nisi jeo. Znam da ti je ovih dana dosta meze, ali evo, imam dobro raskuhanu teletinu”.
„Kakvu teletinu, jebem ti sto krivih ulica!“, skoči Dane i na vrata.
„Što je, striče, što sam ti rekla, stani, ne galami, ta nisi, ne daj Bože, poludio?!“
„Poludio, ja što sam nego poludio, obolio sam, a mojoj bolesti nema lijeka! Pa i ti…“, gotovo plačući izusti Dane i vrati se s vrata. Sjedne.
Nijemo, ali upitno, gledam u njega.
„Ne spominji preda mnom ni mezu, ni meso, a pogotovo ne onu teletinu, uf, uf…! Ja sam ti, rođena moja, velegatrijanac, vegatrijanac, ma, onaj đava, eto. Ne znam ni kako se zove, a taj sam. Jesam, već godinu dana, rođena moja! Kako sam postao taj vege…Slušaj dobro i ne prekidaj me!
Prošle zime dođem ja kući iz Njemačke, kasno, po noći. Krenuo nakon bauštele i cijelim putom sam sam vozio, pa umoran do Boga. Uđem u kuću, upitam se sa svima, vidim sve živo i zdravo, iskapim jedno pivo, a kuća se ugrijala, ja na kauču, izvrnem se i zaspem. Ne znam koliko dugo sam spavao, ali u neka doba počeše me raznositi bolovi u trbuhu. I slušaj sad, a nije smiješno, vidim, znam da se telim. Stenjem, napinjem se, sav u goloj vodi, oko mene ljudi u bijelom, a ja…pravo se telim.
Odjednom prestadoše bolovi, kao, otelio sam se, čujem da govore živo je i zdravo. I ja tako iscrpljen, još me netko pokrije toplom dekom, zaspem.
Probudim se, vidim, sviće. Sjetim se svoga groznog sna, i sav sretan da je to bio san, skočim, upalim svjetlo, kad pred štednjakom, kod kauča, na nekoj dekici, sklupčano, leži tele?! Živo živcato, opipam, još mokro, klizavo. Bože moj, a što je ovo?! Uhvatim se za glavu, još malo protrljam oči, ma budan sam, došao do sebe, stojim na nogom, oči razrogačio, ali, je tele, sto ti krivih ulica.
Smrče se meni pred očima, zamota onu dekicu oko teleta i brže bolje kroz vrata, vanka, pa nosi ga , nosi do one naše stare čatrnje. Ubacim ga u čatrnju, vratim se u kuću, na kauč, lud da ne mogu luđi! Nikako shvatit što mi se događa? Uto stara uđe u kuhinju, za njom nevjesta, i kako uđoše obje pogledaše pred štednjak. Stara se okrenu prema meni, a u meni vrije, kipi…
„Dane moj, vidi li ti što biše od onog teleta, pa tele je naše, tvoje i moje, naše Dane, čuješ li! Znaš li gdje je?“
„Kakvo tele, Božje vam tele, koga vi pravite budalom, sto vam krivih ulica, sve ću vas pobit!“, vičem ja i pravo na vrata, napolje.
Ključeve od auta izvadim iz džepa, a čujem, samo što tada nisam od svoje ludosti ništa razumio, kako stara govori da se te noći Perova otelila, pa oni unijeli tele u kuhinju da se malo zgrije.
Ma sad je meni sve jasno, ali tada…Sprašio sam za Njemačku, nisam se nigdje zaustavio.
Dva dana moji za mene nisu znali, mislili su da sam pravo poludio, tražilo me selo i policija, a ja sam se treći dan javio iz Njemačke.
„Stara, naređujem ti da odmah prodaš sve tri krave, sve meso izbaci iz hladnjaka, iz kuće, da nigdje ne ostane komadića. Kad to uradiš javi mi pa ću doći! Ništa me ne pitaj, uradi što ti kažem“, vikao sam u slušalicu.
Za Novi godinu vratio sam se kući. Sve je urađeno kako sam zapovjedio. Selo priča, a i moji ukućani, da sam poludio, da su morali sve meso izbaciti, da ne izlazim iz kuće, da podivljam kad čujem mukanje krava u selu. Nitko ne zna moju muku! Čim vidim bilo kakvo meso, podivljam, pa onda dušu iz sebe povratim. Ma nećeš vjerovati, rođena moja, kad u trgovini naletim na one čokolade što je na njima slika onog đavla, sve zgazim! U Njemačkoj me za to policija privodila. Kazne me, platim i šutim, kako da im objasnim kad ni sam ne znam što me spopadne? U selo kad dođem, iz kuće ne izlazim.
Nisam lud, vjeruj mi, normalan sam, radim kao i prije, pričam i pijem s ljudima, sve ok dok meso ne vidim, a onda aja…!
Jesam, išao sam ja i njemačkim doktorima: ja im počnem pričat, oni me gledaju s nevjericom, onda se počnu smijat…Odustanem, računam ne razumiju me, ne znam dobro jezik, teško je to objasnit… Dođem ovdje našim doktorima, ja psihijatrima, nema veze, nije mene stid, ali oni još luđi, ja počnem pričat, oni udri u smijeh, misle da ih zajebavam.
I što sad da radim, komu svoju muku da ispričam, tko će me razumjeti, tko li izliječiti. Ima li itko na ovomu svijetu da me nekako razuvjeri, da mi dokaže da se nisam ja otelio? Tko da mi pomogne, da ne podivljam kad vidim meso, ajde, rođena, ti si učena žena, tko, reci?
I još me moja rođena djeca i unuci , da prostiš, zajebavaju, kako sam postao moderan, da sam taj, kako ono vegeratijanac, đava i po, nikako naučit kako se to kaže, kako se ta moja bolest, to moje ludilo, zove. Eto, rođena moja, zašto sam i mršav, i lud, i bolestan! A zdrav, zadajem ti viru zdrav, nitko ne bi rekao da mi nešto fali, a je!
Ajde, rođena, budi ti sad pametna pa mi kaži što mi je činiti, upali taj Internet i vidi piše li išta o mojoj bolesti i ima li mi lijeka na ovom pribilom svitu?“, već umoran, završi svoju ispovijest stric Dane, a onda mi se unese u lice:
„I još nešto, rođena, ovo što mi se dogodilo nitko ne zna. Ispričaš li ikomu, ubit ću te, hoću sto mi krivih ulica!”
Obećah da neću pričati, ali da neću napisati, to nisam obećala, je li da nisam, stiče Dane, vegetarijanče stari?!
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
