Zahvalna za sve što je bilo i sve što će doći. Svaka je proživljena priča neizostavan pečat na putovnici moje duše
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Majka mi je nedavno ispričala kako sam, kad sam bila jako mala, a dok je ona boravila na operaciji u Sarajevu, stalno brljavila s njom na telefonu. I ne bi to bilo ništa čudno, da joj jednog jutra na pitanje gdje je tata, nisam u slušalicu viknula – „Otišao je praviti grobnicu!“ Ona je onda šokirano i isprekidano pitala kakvu grobnicu i za koga je grobnica, a ja se nisam dala smesti nego sam joj objasnila točno onako kako sam čula i kako ustvari i jeste, ne nalazeći u svojim riječima ništa čudno i strašno – „Pravi nama grobnicu!“
Mama mi je ispričala kako je zatim bacila slušalicu na pod, uz suhe jecaje i slane suze, jer je naravno odmah pomislila da otac zna nešto puno više o njezinu zdravstvenom stanju, da joj skriva pravu istinu i da očito ima nekog razloga pripremati grobnicu. Sve dok joj se tata nije javio, moja je mater čitav dan umirala u svojoj glavi od neke opake i neizlječive bolesti. Kasnije je saznala da je išao na groblje jednostavno zato jer je baš tad uspio kupiti zemljište za obiteljsku grobnicu, tek tako, jer je iskrsnulo povoljno sasvim slučajno dok je ona bila u bolnici. Moja mama nije umrla taj dan, ali je taj dan zauvijek naučila da njezino najstarije dijete nikad ništa u životu neće znati sakriti. Ni sebi, ni drugome. I da će uvijek o svemu govoriti tako, dječji i bez premišljanja, a živjeti u dahu.
Danas mi je 32. rođendan i još uvijek ništa o životu ne znam. Osim tako, bez premišljanja. Osim da ga živim u dahu. I na svoju ruku. Takvo strmoglavljivanje u nepoznato zadalo je mojim roditeljima gomile neprospavanih noći, bora oko očiju i nesnosnih briga. A meni – i najveća sranja i najsretniju sreću. Stotine ispravnih i milijun pogrešnih poteza. Loš omjer? Istinit prije svega. Ne znam krečiti pičkasto-roza zidove pred mahalom da bih ispala podobna, divna i pokorna. Disati u imitaciji stvarnosti gdje su glavne discipline jezik pregristi, zatvoriti oči pred nepravdom i praviti se mrtav dok god si živ.
Zahvalna za sve što je bilo i sve što će doći. Svaka je proživljena priča neizostavan pečat na putovnici moje duše. Ponekad čak pomislim da ne nosim odjeću, nego opipljiva lica zašivena na svojoj koži. Jer ja nisam ja od sebe i zbog sebe, nego zbog ljudi s kojima sam se dijelila i spajala. U ushitu, suzama, zagrljajima, ludilu i svađama. Jednom mi je doktor rekao da pazim jer mi je srce tako izraubano i liči na srce koje je dosad pretumbalo tri života. Pa neka. Bila su to tri nenadjebiva života. Nekad toliko surova da sam se morala držati za lavabo rukama samo da ostanem na nogama. Nekad toliko čudesna da sam zapešće štipala do modrica uvjeravajući se da takva sreća nije san.
Živim u zemlji u kojoj se grobnice prave prije kuća, za svaki slučaj. Živim u zemlji u kojoj su zaista, sudbinski, mnoge grobnice postale dom mladim ljudima tako rano, da nisu uspjeli ni svoj vlastiti dom izgraditi. Ni svijeta vidjeti. Ni život okusiti. Na tisuće i tisuće takvih glasova prekinutih u najljepšem trenutku. Danas govorim zbog njih. Za sve one koji nikad neće imati susrete u mraku, ruku u ruci, jutra kad se kidaš kao stara plahta u kriku dok netko odlazi nakon najljepše noći. Za sve one koji nikad neće…poljupce, obećanja, svadbe, proljeća, štrajkove, bebe, plaće, kredite, pse, more i izbore.
Jer kad te više ne bude, ostaje samo ono što si mogao i morao dok si bio. A morao si brutalno iskreno. Pa kako god bude. Čak iako vlastitoj majci moraš reći da se pravi grobnica. Jer naučili su te tako. Da govoriš kako jeste i živiš kako znaš. Da rasteš kao ptica i budeš svoj čoek. Da padneš i slomiš se. Da pamtiš i ne miriš se. Da od ljubavi umreš i rodiš se. Da galamiš, patiš, ljubiš i boriš se. Da ne budeš poluzgažena glista nego leptir. Leptir, čovječe. S nebom nad očima. Zašto smo onda dozvolili da nam krila zatvore u staklene tegle?
