”Ko će u Seonicu, doli se nije nitko prijavio za popisivanje stanovništva?” Marina će.
Zna ona doli svit, ima di spavat i s kim kavu popit. Valjda će joj neko i dozvolit da zapali cigaru u kući iako je žensko.
Iako u Seonici žensko ne smije ni pušiti, ni spavati duže od 8 ujutro, ni šetati bebu u kolicima kroz selo, ni voziti bicikl, čvrsto sam vjerovala da ću se snaći.
Strpavši u kofer snove i ambicije, došla sam prvog desetog u rodno selo svoga tate Petrusine popisati žitelje i one koji su rodnu grudu napustili, pa se vraćaju s vremena na vrijeme u lijepe kuće koje čuvaju mjedeni lavovi na kapijama.
Iako mi nije bilo jasno zašto se nitko iz Seonice nije prijavio za popisivanje stanovništva, a tolika je nezaposlenost i kriza, veselila sam se što ću provesti dva tjedna na svježem zraku i što ću svaki dan jest delicije svoje strine Matije. Kod nje jedem sve ono što ne volim inače. Mater mi uvik žuga zbog toga. Osjećala sam se ko fratar. U kućama su me očekivali i dočekivali. Svak mi je načeo kolu. Dobila sam deset Milka čokolada i pisaću mašinu.
Vozili su me kući kad bi me mrak zateko kod nekoga u kući. Dobro sam procijenila di smim zapalit, di ne smim, a većinom bi se napušavala u Vinke Banove. Razumi žena, nije puno starija od mene.
Degustirala sam bureke, zeljanice, pice i friški kupus po selu. Nije mi bilo mrsko. Upisala sam sedam krava. Mali broj djece mlađe od 5 godina. Najmlađa je bila Antea, Mate pokojnog Antiše, a najstarija osoba koju sam upisala je baka Ćepa.
Nisam mogla vjerovati da se u Seonici netko zove Štefanija. Baba Ćepa je super žena, navalila ”de bona kavu ću ti napraviti, sidi odmori.” Ipak je suviše nepristojno da mi kavu pravi baka od 94 godine. Eto, samo je tu nisam popila .
Pokazala mi je slike iz Australije. Baba je dva puta bila u Australiji, kaže lipo joj bilo, ali ne bi ona nigdi iz Seonice. Matija Ljudinova isto neće nigdi. Ima 81 godinu i u boljoj je kondiciji od mene. Za ovcama u planinu ide brže nego ja kad kasnim na predavanje.
S vremenom sam sve više razgovarala s ljudima kod kojih bih dolazila. Žalili su mi se, neki i plakali, neki hvalili djecu i unuke. Jedna baka se nije mogla sjetiti svog datuma rođenja, ali kad sam upitala za unučad kojih ima 12, nabrojala mi je sve datume i godine rođenja, kao da su jučer bili. Šta ti je baba.
Eh , da:
Momci, matere su vam ljute što se ne ženite. U svakoj drugoj kući jedna bi mi od majki rekla: ”Nije oženjen, al bit će kobogda kad sljedeći put dođeš popisivati.” Dosta me je majki poželjelo i za snahu (to su bile one kuće di nisam zapalila i priznala da još nisam završila faks) i bračne ponude još razmatram, dugo je do Gospojine. Zadnji dan popisivanja vraćam se kući u Točilo i reko odoh izmolit pet očenaša svojoj babi Zoruši. Vazda je žugala kako nikad ništa ne molim.
Reko malo ću progovorit s njom i sitit se onih Milki s jagodom koje je donosila kad bi ponediljkom dolazila u grad kod Kozarićke. Baba Zoruša je bila mudra, pa je uz čokoladu uvik upakovala Orbit žvake da nam se zubi od slatka ne pokvare.
Zastanem kod škole. Ćaća me zove na mobitel i govori: ”Sine, kad si doli, napiši nešto o Seonici znaš da to ćaći znači.” Petrusina u pravi trenutak zovne. Ugledam pred sobom i život i smrt Seonice.
Škola. Igralište. Groblje ispod škole. Sudaraju se život i smrt u deset metara. Ima vas Seoničani moji, na papiru podosta.
Na Gospojinu još i više. Ali groblje se širi. Uzdižu se spomenici ispod kojih se odmaraju satrvene kosti gipsera koji su se vratili umrijeti pod sunce ispod kojeg su se igrali s napuhanim svinjskim mjehurom.
Ovdje počivaju najbolji gipseri na svijetu, pomislila sam na izlazu iz groblja.
A gore u školi jenjavao je dječji smijeh. Ugašena su svjetla. Valjda učiteljica nikoga nije ostavila u kazni.
Marina Radoš/www.tomislavnews.com
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran
