»Narod zna prepoznati iskrenu borbu, prepoznaje vjeru, poštenje, domoljublje… To se uvijek cijeni i to je ono što može izvesti narod na ulice«
Nedavna hrvatska pobjeda na Poljudu i Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru iduće godine mogli bi biti dovoljni razlozi da se u Glasu Koncila razgovora sa Zlatkom Dalićem. Ipak, ozračje došašća stavilo je u prvi plan druga pitanja. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije spremno je govorio o mjestu vjere i obitelji u svakidašnjici, vrjednotama koje ga nose, domoljublju, potpori koju mu daju brojni »mali ljudi« svojim molitvama za reprezentaciju na hrvatskim ulicama i trgovima…
Izborniče Daliću, u ovom predbožićnom vremenu dopustite da razgovor započnemo o temi obitelji, bez koje je Božić teško zamisliv. Ni u jednom svom javnom nastupu ne propuštate spomenuti obitelj. Što za Vas znači obitelj?
Mislim da je obitelj temelj svega. Iz obitelji, iz kuće, polazi osnovni odgoj, osnovne stvari u životu koje čovjek nauči, s kojima živi. To je u životu najvrjednije. U svim situacijama, kada dođu krize, kada dođu loši trenutci, jedini koji ostaju jesu obitelj i najiskreniji prijatelji. Mislim da svaka osoba u životu čini ovakve ili onakve stvari i nekakve pogrješke i propuste, ali najvažnije je u sadašnjim teškim vremenima očuvati obitelj. Za sve što sam napravio u životu zahvaljujem obitelji i, jasno, dragomu Bogu. Kad govorim o obitelji, govorim i o svojim roditeljima, o užoj rodbini, koji usađuju vrjednote koje čovjeka vode u životu. Mislim da je obitelj najvrjednija.
Kako je biti otcem reprezentacijske obitelji? Što znači držati na okupu toliko talentiranih igrača, ali ponekad i ljudi različitih pogleda, ambicija?
Reprezentacija i jest velika i vrijedna obitelj. Rezultat se može napraviti samo ako je ta priča tako shvaćena. Tu nema i ne smije biti iskakanja pojedinaca, ne smije biti nekoga ponašanja koje nije u skladu. To nas je držalo u Rusiji. Zaista smo tih 50 dana živjeli kao velika obitelj, bez nekih problema, bez nekih incidenata. Oni koji to tako ne shvaćaju, nažalost, otpadaju.
Biografije »Vatrenih« iz Rusije imaju jedan zajednički nazivnik. Naime, većina njih dolazi iz skromnih obitelji, prošli su teške životne putove prije nego što su se svojim talentima uspeli na vrh svijeta…
Svaki od njih imao je neku svoju životnu priču koja nije bila laka. Svi oni, da bi došli do uspjeha u životu i nogometu, morali su puno toga proći, puno teških trenutaka, velikih borba i neizvjesnosti, i često su pred sobom imali zaprjeku koju su preskočili. Shvatili su da u životu bez borbe, bez velike energije, bez vjere, nema ništa. Stvorila se takva grupa koja je dobivala snagu svakom pobjedom, svakom dobrom igrom. I na taj su način svladali svoje životne borbe i zaprjeke.
»Nedostaje poniznosti. Ali i korektnosti. Svi sve znamo i svi se u sve miješamo. Osobno, da bih komentirao nešto u čemu nisam pozvan govoriti ili da bih komentirao bilo koga drugoga, moram poći od sebe. Što sam ja u životu napravio, koji je moj rezultat u životu da bih mogao komentirati bilo koga drugoga?«
Svatko od njih borio se u životu, nitko nije dobio ništa na dlanu. I na kraju svima njima, pa i meni, kruna te borbe bila je Rusija i drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu.
U danima došašća radosno se pripremamo za doček Izabranika. No obrnimo stvari. Što doista znači biti izbornik? Što znači birati između tolikih talenata kojima je, Bogu hvala, blagoslovljen hrvatski nogomet?
Zato je moj posao izbornički. Hrvatska ima četiri milijuna izbornika. Svi biramo, radimo, gledamo – a na meni je na kraju da izaberem najbolje. U prvom trenutku mislim na sebe. Jer ja želim uspjeh, želim pobjedu. I zato moram izabrati najbolje. Na taj način biram. Uvijek gledam ono što će biti za mene najbolje, a samim time i za reprezentaciju i za hrvatski narod. Nekad dobro biram, nekad malo lošije, ali ako pogledamo kompletnu sliku, onda dobro biram. Čovjek u pravom trenutku treba znati prepoznati pravi odabir. Posao izbornika zato nije nimalo lagan, težak je, ali najvažnije je da čovjek iza svake svoje odluke mora stati. Stojim iza svake svoje odluke i sve pozivam na odgovornost.
Spominjete da imamo četiri milijuna izbornika. No čini se da nije tako samo u nogometu, nego i u drugim sferama. Čini se da mnogi smatraju da bi njihovo mišljenje trebalo biti mjerodavno o apsolutno svakoj temi. Nedostaje li nam poniznosti? Da umjesto sebi riječ damo onomu koji zna više?
Nedostaje poniznosti. Ali i korektnosti. Svi sve znamo i svi se u sve miješamo. Osobno, da bih komentirao nešto u čemu nisam pozvan govoriti ili da bih komentirao bilo koga drugoga, moram poći od sebe. Što sam ja u životu napravio, koji je moj rezultat u životu da bih mogao komentirati bilo koga drugoga? Gotovo nikada ne upuštam se u komentiranje osoba, pogotovo ne u javnosti, jer mislim da je to loše. Moramo uvijek polaziti od sebe i od toga što smo u životu napravili da bismo mogli komentirati druge. Ali najdraže je komentirati drugoga, najdraže je miješati se u tuđi posao. A to nije nimalo dobro, nimalo realno.
Kada naša nogometna reprezentacija nastupa, kao i naši športaši, često se govori da su upravo oni najbolji veleposlanici naše zemlje. No mogu li športaši biti i veleposlanici svoje kršćanske vjere, bez koje je ipak nemoguće u cijelosti pojmiti hrvatski narod?
Mislim da bismo bez te vjere i bez takvoga načina razmišljanja teško u ičemu uspjeli i ostvarili rezultat. To i ne treba biti eksponirano, objavljeno na sva zvona. Svi živimo svoj način života i imamo svoje navike, ovakve ili onakve. Mislim da većinu nas, pa konkretno i mene, drži vjera. Znam da sam prije svake utakmice napravio sve što mogu, sve što je u mojoj moći da pobijedimo. Nakon toga sve je u Božjim rukama i bit će onako kako je on to zamislio. Kažem: »U Tebe se uzdam, Bože, pa Ti sad usmjeri kako treba.« Toga se ne bojim i to javno govorim. Tako me je majka učila od rođenja. I tako živim. To ne smije biti nikakva tabu-tema niti bi to itko trebao zamjerati. Time nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne činimo lošim. Tako razmišlja, vjerojatno, i većina igrača. Svatko ima neke svoje rituale, svatko ima neku svoju krunicu ili Gospin kip pokraj sebe. Tako živimo i to nas drži.
Što za Vas, upravo u ovom vremenu došašća, znači misa, svećenik, ispovijed, Crkva? Kako proživljavate dane priprave za Božić unatoč brojnim obvezama?
Adventsko vrijeme najljepši je dio godine. Svi posvećuju više pažnje svojim obiteljima i bližnjima. Sigurno je to i vrijeme koje nas treba zbližiti i da se malo više preispitujemo kako živimo tijekom cijele godine, a ne samo u ovim danima. Crkva nas može naučiti samo dobromu, nikad lošemu. Pogotovo ako slušamo i svoje starije i njihova iskustva, znamo da to može biti samo dobro. Ne mogu reći da stignem na svaku nedjeljnu misu. Ali idem kad stignem. Mene to ispunjava. Tad u meni vlada poseban osjećaj pripadnosti, energije. Zato nastojim tako živjeti. Za mene je to nešto specifično i ne mogu takve stvari drugima »utuviti« u glavu.
U danima došašća, kako gledate na kič i blještavilo koje posljednjih godina okružuju Božić?
Prave i iskrene vjernike to ne će zavarati i odvesti u krivom smjeru. To je tako sada, postalo je moda, puno blještavila, puno komercijale u svemu. Mislim da za onoga tko iskreno razmišlja, tko istinski živi vjeru, to nije problem. U redu, sve je otišlo previše u komercijalizaciju, no to je tako u cijelom svijetu. Ali u svojem domu, u svojoj obitelji, treba živjeti na način kako Bog zapovijeda. Razumijem da svatko hoće od svega toga napraviti biznis, takva je realnost, ali oni koji istinski žive djelovat će kako treba.
Kako napreduju pripreme reprezentacije za Svjetsko prvenstvo?
Pred nama je godinu dana pripreme za Svjetsko prvenstvo. To je i puno i malo vremena. Sad imamo u planu kroz idućih nekoliko mjeseci pratiti igrače koji su sada okupirani obvezama u svojim klubovima i to je njihova primarna zadaća. U ožujku ćemo se pripremiti za dvije prijateljske utakmice. Nakon toga u lipnju će biti četiri utakmice Lige nacija i u rujnu još dvije. Dakle, imat ćemo osam utakmica i polako ćemo se pripremati za Svjetsko prvenstvo. Vjerujem u hrvatsku reprezentaciju, vjerujem da ćemo u godinu dana moći još više osposobiti momčad da bude kvalitetnija. Vjerujem da ćemo na Svjetskom prvenstvu u Kataru biti dobri kao što smo bili u Rusiji.
Potječete iz livanjskoga kraja. Ne možemo zaobići pitanje povezivanja Hrvatske, Hrvata u BiH i iseljene Hrvatske. Postoji li kohezivni faktor koji bi nas mogao bolje povezati?
Ako nas nešto povezuje i okuplja, to je hrvatska nogometna reprezentacija. To se najbolje osjetilo tijekom prvenstva u Rusiji. Koliko emocija, koliko strasti, koliko su ljubavi imali i dijaspora i Bosna i Hercegovina i Hrvati u Hrvatskoj, i koliko nas je to zbližilo. Nažalost nas zbližavaju samo športski uspjesi ili nekakve katastrofe. Smatram da bismo trebali poraditi i na drugim stvarima, da smo bliži jedni drugima, da i u uobičajenim okolnostima imamo više zajedništva.
Promišljate li o fenomenu masovnoga okupljanja Hrvata oko nepolitičkih institucija? Naime, ni jedan političar u zadnjih dvadesetak godina nije okupio toliko naroda kao hrvatski nogomet, vrjednote Domovinskoga rata i Crkva.
To su istinske vrijednosti. To su prave vrijednosti koje narod cijeni, poštuje i voli, i naravno da je to razlog. Narod zna prepoznati iskrenu borbu, prepoznaje vjeru, poštenje, domoljublje… To se uvijek cijeni i to je ono što može izvesti narod na ulice. Dakle, ono što je bilo u Rusiji i doček koji smo doživjeli u Zagrebu, pa u Splitu, Imotskom, Omišu, Livnu… Evo u Livnu, koje ima 10 000 stanovnika, bilo je 50 000 ljudi. To je najveće okupljanje u povijesti hrvatskoga naroda u Livnu. Tko će okupiti toliko ljudi na jednom mjestu? To je ono što okuplja hrvatski narod. I nije bitno tko je iza toga, jesam li to ja ili hrvatska nogometna reprezentacija.
Nedostaje li nam danas zajedništva? Govori se često i o društvenim podjelama. Jesu li one stvarne ili predimenzionirane?
Ne možemo reći da nedostaje zajedništva. Uzmimo za primjer bilo koju humanitarnu akciju koja se pokrene. Svi odmah stanu iza toga. Oko športskih uspjeha, bilo kojega športa, svi su tu. Okuplja nas bilo koje događanje koje ima važnost. I negativne stvari poput potresa ili korone pokazale su da se narod uvijek ujedinio kada je potrebno pomagati i da pomoć dođe u vrlo kratku roku.
U intervjuima, bilo da je riječ o televizijskim ili novinskim, dajete prilično sažete, jednostavne i precizne odgovore…
Što se tiče mojih javnih istupa u zadnje vrijeme, izbjegavam nastupe u medijima. Jasno, kada moram dati izjavu, tu sam, odradim ono što moram kao izbornik. U biti i ne želim biti puno u javnosti. Ne osjećam potrebu za tim. Ako je čovjek puno u javnosti, to prijeđe u nešto negativno. Može se učiniti nekakva pogrješka, krivi zarez, pa će se sve krivo protumačiti. Zato uvijek nastojim biti što kraći, što jednostavniji, što određeniji i što konkretniji. Smatram da sam u javnosti uspio sebe istrenirati – da ne reagiram, da ne odgovaram, da ne idem u komentiranja, da ne ulazim u bilo kakve javne rasprave i da od toga bježim. To smatram svojim velikim uspjehom.
Vaša igračka karijera na neki je način bila priprema za nacionalnu ulogu svojstvenu poziciji izbornika. U kopačkama ste prošli i istok i sjever i jug Lijepe Naše i zasigurno od ranije dobro poznajete prilike u raznim hrvatskim sredinama. Stegne li Vas oko srca iseljavanje mladih iz domovine?
Nakon Rusije dobio sam jako puno ponuda za odlazak u inozemstvo, i to za velik novac. Ali što bih napravio da sam otišao? U redu, zaradio bih neki novac, ali kakvu bih poruku poslao tim mladim ljudima? Dakle, prvo govorim o zajedništvu, o domoljublju, i onda prvi odem za novcem. Upravo sam zato ostao. Mislim da moramo svi težiti tomu da ostanemo u Hrvatskoj, iako je nekima prešlo u naviku da se ne žele boriti pa radije odlaze jer ne vide perspektivu. Mislim da je to pogrješka. Moramo ostati, boriti se, tražiti svoju bolju budućnost. Mnogi koji su otišli danas bi se vratili, no nekako ih je sramota to učiniti.
»Nakon Rusije dobio sam jako puno ponuda za odlazak u inozemstvo, i to za velik novac. Ali što bih napravio da sam otišao? U redu, zaradio bih neki novac, ali kakvu bih poruku poslao mladim ljudima? Dakle, prvo govorim o zajedništvu, o domoljublju, i onda prvi odem za novcem. Upravo sam zato ostao. Moramo ostati, boriti se, tražiti svoju bolju budućnost«
Jer oni tamo nisu ni dobili neke bolje uvjete, nisu se kvalitetno snašli i nisu u svojoj državi. Mi koji smo tu moramo omogućiti njima da se vrate. Na tome moramo poraditi. Da mladi ljudi ne odlaze, da ostaju u domovini i da imaju barem slične uvjete onima vani. Mi koji smo tu ne činimo dovoljno da bismo ih vratili. Jednostavno mora se puno više raditi na tome.
Kič i blještavilo prate ne samo vrhunski nogomet, nego i vrhunski šport općenito. No ljubitelje športa ne okuplja interes za, recimo, automobilom koji vozi Christiano Ronaldo, nego za ono što se zbiva na terenu. Nagriza li kič i blještavilo pravu radost športa?
Nogomet je postao veliki biznis. Velik se novac vrti, velika su to natjecanja, velike utakmice, televizijska prava, reklame i sponzorstva. To je zaista otišlo predaleko. Ne mogu razumjeti da igrač košta 200 milijuna nečega. Tko određuje tu cijenu, gdje je tu realnost, koliko to vrijedi? To je pravo pitanje…
I papa Franjo veliki je nogometni zaljubljenik. Je li Vam simpatično što je prvi čovjek Crkve na »Vašoj strani«?
Jasno, to je simpatično i lijepo. Danas je nogomet jedan od najjačih, najboljih i najljepših športova na svijetu, koji ljudi prate, žive, vole. Nogomet je postao svakidašnjica, pa tako i za ljude koji su u Crkvi, pa i za Papu. Ne vidim u tome ništa neobično, to je nekako normalno. Naravno, u športu i u borbi svatko podupire svoje.
Na kraju, imate li neku posebnu poruku, želju, čestitku za naše čitatelje?
Želim najprije svima zahvaliti. Znam da kada igra hrvatska reprezentacija, mnogo Vaših čitatelja moli, živi i navija za reprezentaciju. Dobivam puno potpore upravo od tih ljudi koji su iskreni navijači i iskreni vjernici. Moje veliko hvala ide za sve njihove molitve koje su poklonili hrvatskoj reprezentaciji. Poželio bih svima čestit i blagoslovljen Božić, puno zdravlja, uspjeha u idućoj godini i da nam bude ljepša bolja i da se riješimo ove pošasti korone i, ako dragi Bog da, da svi zajedno uživamo u igri hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.
I mali epilog. Na kraju razgovora, uspoređujući intervju koji ste dali Glasu Koncila 2017., dakle prije uspjeha u Rusiji, s intervjuom koji smo upravo vodili, ne može se reći da postoje neka dva Zlatka Dalića. Kako ostati normalan, pri zemlji?
Svojim najvećim uspjehom smatram što sam sve vrijeme, dakle i kad je bilo loše i kad je bilo kritika na moj račun, ostao miran, skroman, ponizan. Puno sam puta rekao da molim Boga da me »ne prebaci«. Hvala Bogu, nije me prebacilo u krivom smjeru. I dalje živim život koji sam živio i prije i ostao sam isti Zlatko Dalić otprije četiri ili pet godina i nadam se da ću uvijek biti isti. Ne želim nikada nikomu praviti neke probleme. Uvijek želim pomoći. Smatram osobnim bogatstvom to što sam ostao miran, ponizan i da sam uvijek otvoren za razgovor. To me čini sretnim. Svi ljudi koje susrećem na ulici, u kafićima, u restoranima – moja su snaga i energija. Nikad nisam doživio nikakvu neugodnost, samo potporu, samo lijepe riječi, i to je ono što mi daje snagu da ustrajem i da zanemarujem negativne stvari. Iz svega srca hvala tim ljudima, toj velikoj većini hrvatskoga naroda koja podupire, koja živi i koja moli za Hrvatsku. To je jedini pravi put. Dragi Bog mi je povjerio da napravim ono što sam napravio i na tome ću biti zahvalan cijeli život.
Biografija: Zlatko Dalić rođen je 26. listopada 1966. u Livnu. Prve nogometne korake napravio je u mjesnom NK »Troglavu«. U kopačkama je obišao i istok i sjever i jug Lijepe Naše – igrao je za »Dinamo-Vinkovce« (današnju »Cibaliju«), »Varteks« i »Hajduk«. Kao trener, osim klubova Prve hrvatske nogometne lige, bio je i na Arapskom poluotoku, gdje je trenirao momčadi »Al-Faisalyja«, »Al-Hilala« i »Al Aina«. Od listopada 2017. izbornik je hrvatske nogometne reprezentacije, koju je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. godine poveo do povijesnoga uspjeha – srebrne medalje zlatnoga sjaja.
www.tomislavnews.com/Izvor: Glas koncila
