Ljudi vrište bez glasa u svojim crnjacima od želje samo da ih jednom bar pogledamo. Svijetle. Zovu nas!
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Sinoć mi se u inbox javio meni sasvim nepoznat mladić iz Hercegovine, koji stoji pred zidom, oko kojeg su zapravo sve zidovi koji se sužavaju sve do grla i daha, koji visi na rubu i pleše po najtanjoj niti između biti ili ne biti. Osoba briljantnog uma i beskrajno teškog životnog puta. Kojeg je svijet surovo zgazio, a okolina mu okrenula leđa kad je to najpotrebnije. Tuga. Užas. Suze. Pa nemjerljivi ponos. Dragi moj nepoznati prijatelju, nadam se da si se jutros probudio. Ponosna sam što kopaš rukama i nogama zadnji atom snage. I što se držiš. Drži se i dalje u inat svima i svemu. Što vam ovo pričam? Zato što mislim da je potrebno. Nenormalno potrebno. Pogledajte svoje prijatelje, članove obitelji, kolege na poslu, ljude u kafićima, osobe blizu kojih jeste. Sve njih tuku strašni problemi. Ruku im pružite. Razgovarajte, jebemu! Ne osuđujte. Nitko od nas nije ništa bolji od drugoga. A postali smo jedni drugima hladne stijene. To je ujedno i sve što imam reći o onom kipu koji svijetli. Bolan, u mrakovima naših svakodnevnih života nestaju ljudi, a da ni ne trepnemo. Ne sekira nas to. Jedan manje čovjek, pa što sad… Ne trčite za znakovima, koji su zapravo svuda oko nas. Ljudi vrište bez glasa u svojim crnjacima od želje samo da ih jednom bar pogledamo. Svijetle. Zovu nas. Nemojte da budu poziv na čekanju. Moglo bi biti kasno.
